Arhitektura je društvena tema

Jedna od osnivača nevladine organizacije EXPEDITIO, Biljana Gligorić, u sklopu akcije CAB: Žene u arhitekturi, govori o odgovornosti, etici i ulozi arhitekte u tranzicionim društvima. 

O počecima

Arhitektura je bila moj izbor već nakon osnovne škole. Završila sam srednju arhitektonsku školu tako da sam imala sreće da se dosta rano sretnem sa ljepotom arhitekture. Osnovni preduslov za izbor je bila moja ljubav prema crtanju, tako da nije bilo previše dileme šta će mi biti profesija. Talenat za crtanje, razuijmevanje prostora i njegovih kvaliteta i sreća da sam nailazila na sjajne ljude tokom školovanja, odredili su moj profesionalni put. U procesu mog profesionalnog formiranja značajnu ulogu je imala moja asistentkinja sa fakulteta Ružica Božović Stamenović, koja je dosta rano, još za vrijeme studija, uspjela da me istovremeno dovoljno „slomi“ da ne robujem svom egu ali isto tako da ostanem dovoljno otvorenog duha da me kasnije praksa ne uplaši niti da odustanem od stalnog rada na sebi i učenja. Takođe, koleginice sa kojima radim, su mi pomogle da shvatim da je najznačajnije postojanje povjerenja između ljudi i zajednička vizija da bi se stvorilo lijepo i kvalitetno poslovno okruženje.

Slika 1. Dio animacije sa kojom se Expeditio predstavio na 9. venecijanskom bijenalu 2004, dio postavke Montenegrin ECO-logic Lab

O pristupu poslu

Mislim da je danas za svaku profesiju najvažnije da voliš to što radiš i da to radiš posvećeno.  Ta razlika u davanju sebe u poslu je nešto što ljudi nepogrješivo osjećaju bilo da su poslovni partneri ili klijenti. Važno je razumjeti svrhu arhitekte u savremenom svijetu, razumjeti društveni kontekst i znati da svojim djelovanjem ne oblikuješ samo prostor već si i društveno biće koje ima određene etičke principe kojih se ne odriče. Možda nikada do sada profesija arhitekte nije bila tako potcjenjena i, skoro, ponižena i na budućim i sadašnjih generacijama je da joj ponovo vrate dostojanstvo. Možda to može da bude savjet, da rade na sebi da budu dobri i pošteni ljudi koji će svojim znanjem da služe prije svega zajednici i principima struke a tek nakon toga investitorima i donosiocima odluka.

O zamkama u karijeri

Mlada koleginica bi trebalo da razumije ulogu i poziciju žena u društvu, da zna da ravnopravnost još uvijek nije postignuta i da je neophodno podržavati tu borbu. Jedino društva zasnovana na istinskoj rodnoj ravnopravnosti mogu biti progresivna društva. Važno je da izbjegne da bude arhitekta po muškom modelu, koji nije niti bolji niti gori prosto je drugačiji. Trebalo bi da čuva i njeguje svoju žensku senzibilnost i razumijevanje za potrebe koje, možda, muške kolege ne bi na pravi način prepoznale i materijalizovale u prostoru.

                          Slika 2. Volonterski radni kamp u Perastu

O svojim najznačajnijim projektima

Moj najznačajniji profesionalni uspjeh jeste to što sam uspjela 16 godina da sa svojim koleginicama održavam organizaciju i firmu. Projekti dolaze i prolaze ali sama činjenica da uspevamo da radimo ono što volimo i da od toga živimo za mene je veliki uspjeh.

Vjerujem da je način na koji radimo, ali i teme koje biramo, posledica tog „ženskog“ pristupa. Često su to teme koje su manje obrađene u zvaničnim aktivnostima arhitektonske struke, često i potpuno zanemarene, kao što su prostori za djecu, aktiviranje javnih prostora, prilagođavanje prostora za osobe sa hendikepom i slično. Vjerujem da je upravo to razlika koja je obilježila moj profesionalni angažman i, i dalje, nas čini drugačijom organizacijom od recimo nekog prosječnog arhitektonskog biroa.

 Slika 3. Prva nagrada na likovnom konkursu Grad u kakvom želim da živim,koji je organizovao Expeditio

O načelima

Bilo je trenutaka kada je ponuda za posao odstupala od nekih mojih i načela moje organizacije ali upravo taj timski rad, vjernost zajedničkoj viziji i stalna pažnja da ne dođe do takve situacije, spriječili su da dođe do velikih kompromisa. Dosljednost principima koji imaju prije svega opšti a ne lični interes duboko su ugrađeni u naše poslovne principe i, svih ovih godina, upravo smo posebno brinule da ih ne narušimo. To ne znači da nismo imale izazova i neobičnih ponuda, ali skoro nikada zlonamjernih, niti tendenciozno loših. I kada smo činile kompromise, čini mi se da nikada to nije bilo suštinski na štetu naših principa.

 Slika 4. Bilbord u okviru Expeditio projekta Gledaj oko sebe – razmišljaj o prostoru

O aktivizmu u arhitekturi

Tokom rada u Expeditio, shvatila sam koliko je arhitektura društvena tema, koliko je važno to osvjestiti kao i činjenicu da je oblikovanje prostora duboko politička tema. Nije to ni dobro ni loše, to je prosto tako.

Takođe,  shvatile smo da je kao prvi korak, prije bavljenja arhitekturom u jednom društvu, neophodno pomoći da se to društvo izgradi na pravom sistemu vrijednosti. Mi živimo u tranzicionim društvima koja se temelje na potpuno razrušenim ili pogrešnim vrijednostima koje se na kraju reflektuju i u samom prostoru. Radeći na sebi, zatim na svom okruženju a samim tim i na samom društvu, mi ponekad mnogo više utičemo na oblikovanje prostora nego samim projektovanjem.

Imamo loše zakone, loše strategije, loše planove koji brutalno troše i uništavaju prostor. To više nije samo pitanje neznanja struke ili korupcije već je to često neznanje i nemanje vizije ljudi koji donose odluke da jedan prostor sagledaju, zamisle i isplaniraju na pravi način.

Moja uloga je sada ne samo uloga arhitekte već i nekoga ko mora da edukuje o vrijednostima prostora, mora da svojim angažmanom pomogne da se donesu dobre strategije ali i izvrši pritisak na vlasti da sprovode donijete planove.

Mislim da je skoro nemoguće danas biti arhitekta u post-tranzicionom društvu, a ne baviti se aktivizmom.

Slika 5.  Na radionicama, treninzima, okruglim stolovima, prezentacijama i diskusijama koje je organizovao Expeditio do sada je učestvovalo preko 1500 učesnika

Možda je to neophodno u svakom društvu i vjerujem da je to nerazdvojivo. Nikako ne smijemo da se svedemo na crtače, slepe poslušnike naručioca projekata i planova jer naša djela daleko više utiču na živote mnogih ljudi nego što je to djelo nekih drugih stvaralaca.

Moramo da budemo odgovorni prema pravim vrijednostima, prema  zatečenim prostorima i objektima, prema prirodi, prema životinjama,  kako svojim djelima ne bismo remetili finu ravnotežu koja postoji u prostorima u kojima delujemo. Arhitekta je neko ko je u svojoj prirodi stvaralac i vizionar i njegove misli i dela moraju da prevazilaze njegov životni vijek. Moramo da budemo senzibilni na sve loše stvari u društvu i moramo svojim autoritetom da se borimo za bolje društvo samim tim i bolji prostor za život ljudi. Nemoguće je to razdvojiti. Svaki arhitekta bi trebalo da služi jedino opštim interesima zajednice u kojoj djeluje i profesionalnim principima svoje struke i da diže glas na svaki pokušaj da se neki od tih principa pregazi.

Biljana Gligorić se bavi arhitekturom na sasvim neuobičajen način – od 1997. godine zajedno sa svojim koleginicama sa fakulteta, vodi malu, ali važnu i uticajnu organizaciju Expeditio, koja iz Kotora pokušava da promoviše održivi pristup gradu i arhitekturi. Kroz brojne projekte, programe, akcije, skupove i publikacije, ova grupa se nametnula kao nezaobilazan partner građanima, nevladinom sektoru, ali i državnim organima i lokalnim samoupravama na poslu uvođenja reda u prostore Crne Gore i regiona. Svojim principijelnim djelovanjem i istrajnošću, danas su uzor svima koji imaju želje i ambicije da se upuste u slične poduhvate, odnosno da se bore za svoj grad ili profesiju.

 cab.rs

Komentari: nema odgovora

Ulogujte se: ostavite komentar