Pismo Profesora Plečnika Studentu Čičin Šainu

idisturato.com

Objavljeno pod Recenzije dana

Dragi prijatelj!

Vaše pismo me je ganilo. Pomeni zvestobo. Hvaležen sem Vam zanjo! Pri nas, na našem odelku se je vse mučno zapletlo. Kako razplete uvidimo.

Zdi se mi, da je imela usoda prav ker Vas je privedla nazaj v Zagreb dasiravno ste bili Vi meni mili in dragi in ob tem žaljujem da niste več med “mojimi”. Občudoval sem Vas in bil razveseljen videč s kakšno energijoste se pripravljali in srečno dokončali izpite. Bravo!

Neka Vam nakloni Gospodin Bog še nadalje tako moč. Če nam boste občas poročali o delu v Zagrebu, mi bo to všeč. Dozdaj nam je bilo znano mnogo več o temkaj se misli in dela v Australiji nego v Jugoslaviji.

Dragi Andrej, želim Vam vse zdravlje, veselo in lahko dušo in srce, plod zdrave pameti. Vsi se Vas lepo spominjamo. Bodite z Bogom!

Vaš Jože Plečnik

30.III. 1946.

plačnikovo pismo turato.001

Dragi prijatelju!

Vaše pismo me ganulo. To znači odanost. Zahvalan sam Vam za nju!  Kod nas, na našem odjelu sve se neugodno zaplelo. Kako će se sve rasplesti još ćemo vidjeti.

Čini mi se da je sudbina imala pravo jer Vas je odvela nazad u Zagreb. Bili ste mi mili i dragi stoga žalim da niste više među “mojima”. Divio sam Vam se i bio sam veseo vidjevši s kakvom ste se energijom pripremali za ispite i sretno ih završili. Bravo!

Neka Vam Gospodin Bog uvijek podari takvu snagu. Bit će mi drago ako nas budete povremeno informirali o radu u Zagrebu. Do sada smo više znali o tome što se misli i radi u Australiji nego u Jugoslaviji.

Dragi Andrej, želim Vam svo zdravlje, veselu i laku dušu i srce, plod zdrave pameti. Svi Vas imamo u lijepom sječanju. Bog s Vama!

Vaš Jože Plečnik

30.III. 1946.

plačnikovo pismo turato.001

Ovo je preslika, prijepis i slobodni prijevod pisma kojeg je 30. ožujka 1946. godine Profesor Jože Plečnik uputio svom Studentu Andriji Čičin Šainu. Ovom iskrenom, toplom i kolegijalnom pismu prethodila je obavijest kojim Student Čičin Šain informira svog Profesora da, nakon što je proveo tri godine u njegovoj klasi, odlazi iz Ljubljane, te prelazi na studije u Zagreb. Ovo staro pismo, pisano perom i tintom na debelom pergament papiru, s velikim ponosom i zanosom otvorio mi je i dao na dokumentiranje kolega Čičin Šain. Prilikom priprema njegovog predavanja i dodjele Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo, vadeći drhtavim rukama pismo iz kuverte, pružio mi ga je i dao na uvid poput kakvog dragog kamena. U tom trenu obojicu je obuzelo neko čudno, blaženo osjećanje. Dok se Čičin Šain vjerojatno sa sjetom prisjećao svoje mladosti, svog profesora, Ljubljane i Zagreba, meni je iskreno kroz glavu prošla samo jedna jedina misao: Je li danas uopće moguće da vam vaš Profesor, arhitektonski učitelj, tako nešto toplo, blisko i iskreno napiše, i uputi na vašu adresu?

plećnik_pismo

U vremenu kada su nam “24/7” otvoreni svi mailovi, kada profesori i studenti biraju jedni druge nepismenim porukama i statusima na fejsu, brzinski razmatraju projekte površnim twitovima, listajući na tabletima predvidive i uvijek iste jpeg-ove, nerazumljive pdf-ove, kada skypeovi, smsovi, chat-vi, whatsappovi zamjenjuju potrebne i neizbježne sate mira i analize, možemo se otvoreno zapitati imamo li iskreno mogućnosti, hrabrosti i strepljenja ostvariti ovako dubok, topao, iskren i u suštini veoma ljudski odnos i komunikaciju sa svojim studentom? Naravno ovo pitanje u potpunosti funkcionira i u drugom smjeru. Pitanje je, također, kako da danas osiguramo svom studentu mogućnost za jedno tako toplo, iskreno, strastveno iskustvo? Njime potvrditi i zauvijek pamtiti uzajamno poštovanje, nesebično davanje i uzbuđenje spoznaje da iskreno ima “Svog” Profesora.

U vremenu gomilanja informacija koje kontradiktorno i ciljano kanaliziraju različita mišljenja, moderirajući stavove između demagogije održivog razvoja, ekologije, nelegalne gradnje i glamurozne ikoničnosti zvjezdane arhitekture, proizvode se čudna stanja koja iskreno zbunjuju svih. Zbunjuje stare i mlade, laike i stručnjake, studente arhitekture, ali i, siguran sam, njihove profesore. Jednako tako svima je jasno da posljednjih godina zbog globalne inflacije gradnje i ponude istoka, bahatosti kapitala zapada, salonskog aktivizma i birokratiziranosti duha sjevera, te poslovične agresivnosti i destrukcije juga, nitko iskreno ne zna što bi edukacija arhitekta morala biti. Uz nekontrolirano trošenje prostornih, energetskih i emotivnih resursa, svjedočimo jednako tako inflaciji i nekontroliranoj proizvodnji znanstvenika, profesora i škola arhitekture. Svjedoci smo bizarne situacije gdje osim što je svatko zvijezda, svatko projektira i gradi, jednako tako svatko podučava i svatko uči. Postavlja se otvoreno pitanje zašto, kako i zbog čega se neko danas odlučuje postati arhitektom? Što i tko je danas profesor, učitelj arhitekture? Tko je, kako misli i što od arhitekture danas očekuje student?

plačnikovo pismo turato.002

Zbog ovako otvorene, i silno nepredvidive i nestabilne situacije, Student i Profesor su danas neka vrsta putnika kroz prostor i vrijeme edukacije. Oni su jednako tako, svatko na svoj način, dobrovoljni zatočenici ljepote spoznaje. Iskustvo i nesputanost, znanje i intuicija, prisebnost i zanesenost, svaka sa svoje strane, hrane se i sklapaju u strasti otkrića, obavijene prostorom i vremenom novog i neočekivanog iskustva. Iskustva učenja i podučavanje, istraživanja, napetosti, neizvjesnosti procesa, te predivnog zanosa konačne spoznaje, kao kraja neizvjesnog i turbulentnog puta. Ovakvo konstantno otkrivanje i istraživanje uklopljeno je u svakodnevni trening arhitektonskih rutina. Te i takve na prvi pogled trivijalne i opće radnje i znanja, rezultiraju lakoćom i automatizmom vještine, uvodeći nas na kraju u zonu elitnih znanja i sposobnosti za misiju elitnog specijalista. Poput treninga za vrsnog astronauta, obučavamo se za veliku misiju, put u nepoznato.

plačnikovo pismo turato.005

Za neke Studente, sad već gotove specijaliste, put u nepoznatu orbitu počinje brzo, dok neki na njega dugo čekaju, ostaju u rezervi, osvrćući se nelagodno u okolišu koji ih ne razumije, indolentno ne treba, pa čak i otvoreno prezire njihove vještine i znanja. Da se Student ne bi osjetio nepotrebnim i beskorisnim, a njegov težak put učenja suvišnim te zajednički trud uzaludnim, tu je “njegov” Profesor, da ga usmjeri i podrži u nastojanjima, obuči strpljenju i miru, da ustraje do trenutka kada kreće u odabranu akciju.

plačnikovo pismo turato.004

plačnikovo pismo turato.007

plačnikovo pismo turato.006

plačnikovo pismo turato.003

Na kraju valja reći da je dužnost Profesora da ukaže Studentu da djelovanje strastvenog arhitekta specijalista ne nalazi svoje otvorene izazove samo u novim i nepoznatim orbitama, već i unutar naoko poznatog, predvidivog i danas sve više strogo kontroliranog, ali veoma prijetvorno komfornog konteksta. Izazov koji se očituje u superiornom vladanju svakodnevnim rutinama i vještinama koje nam omogućuju u konačnici svojevrsno kršenje pravila, hodanje izvan utabanih staza i prijelaza puteva predvidive i normirane svakodnevice. I Profesor i Student tada će se sigurno naći u poziciji gdje će se i međusobno podržavati. Dozvoliti si i poneku zajedničku, neočekivanu, na prvi pogled nelegalnu akciju. Svjedočiti uzbudljivom kršenju poznatog i predvidivog, ali sve u cilju novog iskustva, drugačijeg pogleda i svakako boljeg stanja. Arhitekt to može, usudio bi se reći da to mora činiti, kako bi ostao utreniran ili jednostavno rečeno bio pri zdravoj pameti.

plačnikovo pismo turato.008

Komentari: nema odgovora

Ulogujte se: ostavite komentar