Skip to toolbar

vizkultura.hr

Renea Lisca upoznao sam na projektu Akupunktura grada, gdje smo bili u organizacijskom timu, svatko iz svog lokalnog Društva. Nemalo sam bio iznenađen kada sam čuo da je postao predsjednikom Društva arhitekata Zagreba, jer sam ga uvijek doživljavao operativcem – onim tihim tipom koji se ne eksponira. S druge strane, odluka je bila sasvim logična. Osoba koja stoji iza projekata koji su postali brendovi Društva, i koja je prošla sve ogranke DAZ-a; od sekcije mladih do Izvršnog odbora, na koncu se odlučila preuzeti odgovornost i kandidirati se za predsjednika. Koliko je meni poznato, ovo je prvi put da je osoba koja je prošla kroz sve sfere volonterskog rada jednog društva arhitekata odlučila preuzeti onu najvišu funkciju.

Rene Lisac je viši asistent i znanstveni novak na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a 2012. godine obranio je doktorat na temu „Sustav smjernica za planiranje održivih sveučilišnih kampusa“. Povod razgovora za Vizkulturu su njegova viđenja struke i uloga lokalnih društava arhitekata u Hrvatskoj, ali i projekt Zagreb za mene, svojevrsni nastavak spomenute Akupunkture, u mnogo ozbiljnijem i kompleksnijem ruhu, koji se bavi urbanom revitalizacijom javnih prostora u gradu Zagrebu, kroz provedbu 17 zahvata i intervencija u javnim prostorima na području cijeloga grada. Za svaku od pojedinih lokacija provest će se arhitektonsko-urbanistički natječaj s ciljem poticanja struke i stanovništva na bavljenje malim javnim prostorima. Projekt je pokrenut od strane Društva arhitekata Zagreba u suradnji s Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. U cijelom procesu, osim aktivnog uključivanja struke, velik je naglasak na sudjelovanju građana i građanskih udruga u svakoj fazi projekta.

slika_1
*Rene Lisac

► Akupunktura grada bio je međunarodni projekt koji je spojio različite udruge, inicijative i stručnjake iz regije i stvorio poveći medijski interes u svim gradovima u kojima se odvijao. Koliko je vođenje tog projekta bilo presudno za tvoj izbor za predsjednika DAZ-a?

Rene Lisac: Akupunktura grada je projekt koji se začeo u Sekciji mladih DAZ-a i može se reći da ga pratim dok je još bio u povojima. U jednom je trenutku dobio izrazito veliku medijsku vidljivost i zapravo smo i sami bili zatečeni koliko su stanovnici dobro prihvatili intervencije koje su izvedene u Trnju. Shvatili smo kako je važnost participativnosti, koju smo isticali na svakoj radionici, zapravo urodila plodom i počela nam davati naznake neke nove metodologije formiranja javnih prostora. Dok sam sjedio u odboru koji je finalizirao posljednju Akupunkturu zanimale su me uglavnom teme koje su se ticale tog projekta, a puno manje ostale teme kojima se Društvo zapravo bavi, tako kada jeTeo Budanko iz privatnih razloga odustao od još jednog mandata i sve su oči bile uprte u mene, nisam odmah prihvatio tu ideju. U međuvremenu je pokrenut projekt Zagreb za mene, koji se dobrim dijelom nadovezivao na metodologiju Akupunkture grada. Shvatili smo kako su se uslijed krize okolnosti u kojima funkcioniraju lokalna društva arhitekata drastično promijenila te da je potrebno prijeći iz „korporativne“ logike vođenja DAZ-a kao tvrtke na jedan „udrugaški“ pristup, gdje je Društvo usmjereno k programima i projektima i manje ovisi o organiziranju natječaja, a takav način rada mi je mnogo bliži.

slika2

slika3 slika4 slika5 slika7

slika6

► Je li projekt Zagreb za mene zapravo logičan slijed Akupunkture grada?

Rene Lisac: Svakako je nadogradnja. Oba se projekta bave oplemenjivanjem postojećih ili formiranjem novih javnih prostora. Osnovna je razlika u mjerilu – intervencije su u projektu Zagreb za mene veće. To su konkretni javni prostori koji zahtijevaju natječaj, dok je za Akupunkturu grada bilo primjereno organizirati radionice. Također se dogodio pomak u mjerilu, što je zahtijevalo aktivnije uključenje struke, točnije katedre za urbanizam. Metodologija koju smo osmislili započinje temeljitom analizom stanja javnih prostora u Zagrebu od strane katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta, dok se paralelno „akupunkturnom“ metodom kroz ankete i razgovore s građanima proučava mišljenje javnosti. Spajanjem dviju aktivnosti dolazimo s 33 na 17 lokacija i počinje se definirati namjena i karakter pojedinog prostora. Zatim se ide u provođenje natječaja i realizaciju u suradnji s Gradom. Temeljna razlika projekta od ustaljene natječajne prakse je participativnost stanovnika koja je prisutna od samog početka (izbora lokacija), dok je javnost u prostorno-planskoj praksi na simboličan način uključena tek u drugoj trećini procesa donošenja odluka, kada je sve već definirano. Građani su tu da samo potvrde ono što je već osmišljeno.

► Nastalo je zatišje na projektu. Gdje je zapelo?

Rene Lisac: Ne bih rekao da je zapelo. U ovom slučaju stvarno nije problem suradnja s Gradom. Sada se zajedno borimo sa strukturom i zakonodavstvom. Cilj nam je kao prvo da je javnost uključena od početka do kraja, međutim ne postoji zakonski okvir u kojem bi građani mogli birati projekte. Također cijela inicijativa je zamišljena i namijenjena manjim i mlađim uredima ili studentima, koji bi kroz izvedbu ovih projekata stekli iskustvo, međutim ne možemo većim uredima „zabraniti“ izlazak na natječaje. Najveći uspjeh dosadašnjeg rada s Gradom na projektu smatram zajedničko usvajanje participativnog načina rada u javnim gradskim prostorima, kao i ideju da se projekti na njima dobivaju putem natječaja. Usmjerili smo se na prostore koji su manje “politički” interesantni, raspoređeni su po cijeloj gradskoj površini, a ne samo u centru i više su lokalni – kvartovski. Ovdje se ipak radi o malim intervencijama na lokacijama koje su široj populaciji van te četvrti gotovo nepoznate. Ukratko, projekt je u fazi uklapanja naše metodologije u zakonske i prostorno-planske okvire. Kroz pilot natječaj na Savici pokušat ćemo proći kroz sve teškoće i riješiti sve probleme koje donosi ova nova metodologija u susretu s uobičajenim procedurama, a za takve procese je za očekivati da idu sporo.

gif1

gif2

► Možemo reći kako se generacija današnjih eminentnih arhitekata u Hrvatskoj formirala na javnim natječajima, a ta je institucija u zadnje vrijeme zakazala. Misliš li da je u krizi ipak potrebno promijeniti paradigmu natječaja?

Rene Lisac: Svakako mislim da se proces natječaja može unaprijediti, posebno u kontekstu participativnog planiranja javnih prostora. Činjenica je da su arhitektonsko-urbanistički natječaji izbacili na scenu mlade urede i pojedince koji su danas bitni dionici hrvatske arhitekture, međutim stvorile su i jedan nezdravi elitizam. U krizi u kojoj živimo jednostavno si više ne možemo dopustiti da se organiziraju natječaji za skupljanje političkih bodova i da se prvonagrađeni radovi nikada ne izvedu. Kriza je isto razlog zašto je izlaznost na natječajima mala: ljudi si jednostavno ne mogu priuštiti rad na nekom projektu dva mjeseca ne znajući kakav će biti ishod. Vjerojatno zbog toga prve nagrade u zadnjih nekoliko godina uglavnom i dobiju kolege iz Slovenije, a sve je manje nekih novih imena iz Hrvatske.

slika10

► Na koji bi se način po tvom mišljenju mogli unaprijediti natječaji?

Rene Lisac: Mene osobno zanima moraju li natječaji ostati do samog kraja anonimni? Zar investitor, radilo se o gradu, privatnom poduzetniku ili pak budućim korisnicima – građanima ne bi mogao u krajnjoj fazi natječajne procedure odabrati s kim žele raditi? Ovako su najčešće prisiljeni da financiraju skupu proceduru natječaja, a još uz to dobivaju“mačka u vreći”. Naravno da se taj odabir treba vršiti unutar rješenja koja su ispunila tehničke uvjete zadane natječajem i kriterije struke postavljene od ocjenjivačkog suda. Veliki potencijal Društva arhitekata je uloga medijatora između politike i javnosti, spajanje svih aktera iz srodnih struka jer nam je to na neki način i srž posla. U kontekstu projekta Zagreb za mene želja nam je bila natječajima potaknuti manje afirmirane urede da steknu iskustvo, ali i javnost da se aktivno uključi u promišljanje prostora. Iskustva s Akupunkture nam govore kako uključivanje korisnika u faze odlučivanja rezultiraju mnogo boljim korištenjem i održavanjem prostora koji im je namijenjen.

► Jesu li projekti poput Akupunkture grada i Zagreb za mene na neki način budućnost lokalnih društava arhitekata u Hrvatskoj?

Rene Lisac: Jedna od glavnih uloga lokalnih društava je svakako u povezivanju javnosti, struke i gradskih struktura. Ta uloga zahtijeva jedan drukčiji pristup koji osim posredovanja podrazumijeva više stvaranja, a tu su EU fondovi jako korisni. Također, podrazumijeva i sagledavanje problema u prostoru s različitih pozicija koje nisu uvijek popularne. DAZ je bio dosta kritiziran zbog sudjelovanja u projektu s Turističkom zajednicom na osmišljanju Adventa u Zagrebu, međutim shvatili smo kako će se projekt odviti bez obzira na naše kritike i odlučili smo se pridružiti TZ-u i na neki način preuzeti odgovornost. To je jedan bottom-up pristup gdje Društvo pokušava postepeno usmjeriti proces razvojaAdventa u Zagrebu i rezultati nakon godine dana suradnje se jako dobri. Razne ideje se provode, a neke kritike su usvojene; primjerice dimenzije šatora na glavnom gradskom trgu su već prošle godine smanjene, a ove godine ga neće ni biti. Drugi je pristup najbolje vidljiv na primjeru ThinkSpace (ne)konferencije, gdje se uz sudjelovanje velikog broja stranih arhitekata promišljaju i problematiziraju prostorne činjenice. Takav format ostavlja dosta prostora analizi, kritici, pa čak i sarkazmu. Arhitekti imaju tu mogućnost da sagledavaju pojedine probleme iz različitih perspektiva i ključno je da na taj način i počnu djelovati. Mislim da postoje problemi koje treba sagledavati i analizirati, ali i stvari na kojima jednostavno treba preuzeti odgovornost i pokušati ih popraviti.

rezerva_1

► Koji su naredni projekti DAZ-a?

Rene Lisac: Spomenuli smo već Zagreb za mene i ThinkSpace (ne)konferenciju koji djeluju dulje vrijeme. Trenutno su aktualni Adventski kalendar i projekt Skrivena dvorišta koje provodi Sekcija mladih. Ideja projekta je da se u centru Zagreba skrivena i zapuštena dvorišta unutar donjogradskih blokova prezentiraju javnosti organiziranjem raznih događanja i na taj način zažive nekad vrlo vitalni prostori. S druge strane Akupunktura je s vremenom postala nekakav brend DAZ-a koji povremeno djeluje u Zagrebu i šire ovisno o željama i interesima lokalne zajednice koje nas kontaktiraju.

►  Pred godinu dana smo zajedno sudjelovali u akciji izgradnje suhozidne piramide na vrhu Kleka za Krešimira Milasa koji je stradao u Kirgistanu na ekspediciji na kojoj ste bili zajedno. U jednom je trenutku inicijativa u kojoj su sudjelovali najbliži prijatelji prerasla u akciju svih izletnika koji su se zatekli na tom mjestu. Koliko je po tvom mišljenju važna emocija u stvaranju participativnosti na licu mjesta i mogu li se takve inicijative uopće povezati s praksom iz Akupunkture i Zagreba za mene?

Rene Lisac: Ta inicijativa predstavlja krajnost upravo zbog te emocije. Projekti poput izgradnje križeva na Kornatima ili zida boli u pozadini uvijek imaju intenzivan događaj koji ljude potakne na akciju. Nešto s čime se mogu poistovjetiti. U jednom trenutku stvara se objekt koji je zaista sazidan od emocija i sjećanja. Na Klek su mnogi donijeli kamen s raznih planina svijeta i na taj način kontekstualizirali pijetet Krešimiru. Sličan se genius loci može stvoriti i na nedefiniranim površinama, ali bez nužnog tragičnog povoda. Primjerice, na Savici su lokalni serviseri počeli održavati i popravljati instalaciju Dynamo ja volim jer su je osjetili svojom. Rekreativci su ju počeli koristiti kao mjesto okupljanja – postala je svojevrsni prostorni reper. I to je najljepše što participativnošću možemo postići: da naizgled ničijem prostoru damo identitet i učinimo ga javnim.

slika11 slika12

——-

Arhitektonskoj praksi u Hrvatskoj nikada nije toliko trebala promjena kao danas. Ne zbog toga što je kriza na zalasku, već zbog toga što je ona postala naša realnost. Famozne legalizacije su na izmaku, zakon o javnoj nabavi sa svim svojim nedostacima već dugo na snazi i pomalo nestaju opravdanja za temeljito bavljenje našim zanatom. A tu lokalna društva imaju ključnu ulogu jer oni su ti koji povezuju krajnje korisnike, struku i gradske strukture. Pristup koji predstavlja projekt Zagreb za mene sigurno je zaokret u praksi jer se okreće četvrtima, malim uredima, malim izvođačima: onim zanemarenim segmentima našeg ceha. Daleko je od toga da ga ispravi, međutim ciljano pokušava riješiti konkretan problem, što će mu zasigurno donijeti kritike iz redova same struke. Ostaje nam samo pričekati da vidimo kako će se gradske strukture snaći u provođenju novih metodologija te hoće li i ovaj projekt bespovratno zapeti u raljama hrvatske birokracije i postati još jedno poglavlje u knjizi neostvarenih ideja arhitektonske stvarnosti. Na nama nije samo da pratimo i kritiziramo, već da se i aktivno uključimo.

tekst i intervju: Frane Dumandžić
—–

Izvori fotografija:
City Acupuncture – akupunktura grada cityacupuncture.org/
Facebook stranica Akupunkture grada: facebook.com
Zagreb za mene: zagrebzamene.d-a-z.hr/
Hrvatski planinarski savez: hps.hr/vijesti/551/milasova-piramida-na-kleku/

 

Arhitekti – medijatori između javnosti i politike

Leave a Reply