Skip to toolbar
Vedran Mimica rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je 1979. na AF u Zagrebu. Nakon diplome pohađao je nekoliko postdiplomskih kolegija (Split, Ljubljana, Delft). U siječnju 1991. počinje raditi na Berlage Institutu u Amsterdamu kao koordinator projekata, na kojem djeluje kao dekan 2007. - 2012. godine, a karijeru nastavlja u Chicagu na IIT College of Architecture kao profesor te prodekan za istraživanja i direktor postdiplomskih programa. Piše tekstove o arhitekturi i arhitektonskoj naobrazbi u časopisima Domus, Hunch, Architectur Aktuell, ČiP, AB i Oris. Dobitnik je nagrade Neven Šegvić za 2007. godinu.

Vedran Mimica rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je 1979. na AF u Zagrebu. Nakon diplome pohađao je nekoliko postdiplomskih kolegija (Split, Ljubljana, Delft). U siječnju 1991. počinje raditi na Berlage Institutu u Amsterdamu kao koordinator projekata, na kojem djeluje kao dekan 2007. – 2012. godine, a karijeru nastavlja u Chicagu na IIT College of Architecture kao profesor te prodekan za istraživanja i direktor postdiplomskih programa. Piše tekstove o arhitekturi i arhitektonskoj naobrazbi u časopisima Domus, Hunch, Architectur Aktuell, ČiP, AB i Oris. Dobitnik je nagrade Neven Šegvić za 2007. godinu.

Koliko je u arhitekturi nužno teorijsko promišljanje; trebaju li arhitekti pisati ili su njihovo dostatno izražajno sredstvo crtež i projektantski rad? Je li moguća kompetentna ‘teorija bez prakse’?

Da parafraziram Alda Rossija – ako hoćete graditi zgrade, postanite graditelj; ako hoćete biti arhitekt, onda napišite knjigu. Progresivna, kritička arhitektura bez teoretskog promišljanja ne može se zamisliti. To ne znači neizbježno da arhitekti moraju pisati, ali znači da moraju teoretski misliti. S druge strane, kritičari arhitekture ni na koji način ne trebaju biti neophodno vezani za praksu da bi bili kompetentni.

Koje su teme i koja su istraživanja važna za hrvatsku arhitekturu, imamo li ih danas? Postoji li kod nas formatirana „znanost o arhitekturi“, kakva ona jest i kakva bi trebala biti?

Za hrvatsku arhitekturu krucijalno bi bilo istraživati transformacije hrvatskih teritorija i gradova u tranziciji. Drugim riječima, treba istraživati vrijeme u kojem živimo te odnos arhitekture i proizvodnje prostora u lefebvreovskom smislu. Govoreći o znanosti o arhitekturi u Hrvatskoj, moram parafrazirati Krležu pa napisati – sačuvaj nas, bože, hrvatske znanosti o arhitekturi. Ja ne mislim da je arhitektura primarno znanstvena disciplina te joj kao takvoj i ne treba neizbježno znanstveni pristup. Treba joj najviše imaginativna i inteligentna kritika.

Što znači kritika u arhitekturi, kako ona može pridonijeti boljoj praksi? Što je važno za dobroga kritičara?

Kritika u arhitekturi je osobiti intelektualni napor da se razumije autorski stvaralački proces u odnosu na kontekst. Kritika pomaže praksi da onemogući autorsko izmišljanje stvarnosti, da parafraziram samog sebe. Dobar kritičar mora učiti od Kennetha Framptona, ali ga ne smije imitirati. Kritičar treba u dušu poznavati i autora i djelo o kojem iznosi kritiku.

Kako ocjenjujete stanje naše arhitektonske periodike? Gase se ključni časopisi s velikom tradicijom, no pokrenuti su i neki novi? Što bi trebao biti njihov fokus u današnje vrijeme; imaju li utjecaja na razvoj prakse, a i teorije?

U kontekstu izdavaštva u srednjojugoistočnoj Europi hrvatska periodika izgleda dosta dobro. Oris i zadnji veliki ČiP-ovi su sigurno jako kvalitetni proizvodi. Gašenje ČiP -a kao analognog proizvoda i prijelaz u digitalno doba je teška pogreška. To je kao da vjerujete u seks na internetu.

Moj je argument oduvijek bio to da časopis mora otkrivati stvarnu stvarnost, a ne dizajnerski manipuliranu stvarnost. Časopisi u biti slabo utječu na praksu jer „sve je to već napisano, ali se jako malo čita“, opet iz Krležine čitanke. Često se umjesto čitanja i razumijevanja puno gleda pa postoje nesretne interpretacije originala, koje onda neizravno utječu na praksu, ali sve manje i manje.

Možda pomalo paradoksalno, ali časopisi jako slabo utječu na razvoj teorije, zato što časopis koji bi ozbiljno teoretski istraživao arhitekturu u Hrvatskoj jednostavno ne postoji.

Arhitektonski Dijalozi
Arhitektonski Dijalozi

Jesu li u Hrvatskoj potrebne nove arhitektonske škole (očekuju se studiji u Rijeci i Osijeku)? Govori se i o privatnim arhitektonskim fakultetima, osobito kada se i na državnim ustanovama plaćaju visoke školarine. Bi li edukacijska heterogenost bila dobra ili loša za struku?

U Čileu, zemlji sa 7,5 milijuna stanovnika, ima 37 arhitektonskih škola, dok je arhitektura u Čileu na iznimno visokom nivou. Edukacijska heterogenost bi, prije svega, bila dobra za razvoj različitih edukacijskih modela, pa onda i za struku. Naravno, sama heterogenost ili različitost, bez povećanja kvalitetne edukacije, neće pomoći ni školama ni praksi. Kvalitetna edukacija se može dogoditi samo ako u nekoj sredini postoji dovoljna kritična masa ljudi, ambicije, sredstava i osobito zdravog razuma.

Koju biste inozemnu arhitektonsku školu preporučili za najbolju praktičnu, a koju za najbolju teorijsku edukaciju? Mislite li da je za studij arhitekture nužno inozemno iskustvo? Ostati ili vratiti se?

Najbolja praktična škola za arhitekturu je vjerojatno arhitektonski fakultet na ETH u Zürichu. Najbolja škola, što se teorije tiče, je možda arhitektura na Princeton sveučilištu u Americi.

U današnjem globalnom svijetu jedino relevantno iskustvo je inozemno; ali, naravno, samo ako se koristi u odnosu na lokalno postojeće iskustvo. Preklapanje globalnih tokova s lokalnim vrijednostima proizvodit će arhitekturu u budućnosti u Hrvatskoj kao integriranom teritoriju Europske unije.

Pitanje ostati ili vratiti se ne postoji više nakon 1.7.2013., barem što se prostora Europske unije tiče.

Samo ako ste teški ovisnik o kulenu, onda ćete svoj teritorij za djelovanje ograničiti na Slavoniju, inače ćete posao tražiti od Malte do Finske.

Treba li školu birati po dobrom programu ili po elitnim nastavnicima koji su „negdje drugdje“ – što je važnije za kvalitetno obrazovanog arhitekta?

Školu bi trebalo birati, prije svega, po programu. Koolhaasa ćete teško sresti na Harvardu, kao i Zahu u Beču. Kvalitetno obrazovanje arhitekata je, prije svega, jako financijski zahtjevna aktivnost i ne može se bazirati na povremenim ispadima entuzijazma, bilo od strane studenata ili nastavnika. Znači, možda malo previše profano, ali kvalitetno obrazovanje se može ostvariti kroz visoki budžet, pozitivnu selekciju nastavnika i studenata te dinamičan kurikulum koji se stalno prilagođava promjenama u društvu.

... 

Arhitektonski dijalozi [teorija] – Razgovor s Vedranom Mimicom

Leave a Reply