heraznanje.com

Penezić i Rogina

Kako je tekao vaš razvojni put i što je bilo presudno za uspjeh?

P&R: Počeli smo kao neovisni strijelci i takvi smo ostali do današnjih dana, jer nam je najvažnija stvaralačka sloboda. U svijet arhitekture ušli smo na velika vrata. Kao 25 godišnjaci osvojili smo dva natječaja, jedan u Tokiju, drugi u Zagrebu. Plivalište Mladost sagrađeno je kada smo imali 28 godina, a u Japanu smo još pet puta osvajali nagrade. Tri puta smo izlagali na Venecijanskom bijenalu, najprestižnijoj arhitektonskoj izložbi na svijetu. O našem je radu objavljena knjiga na talijanskom i engleskom jeziku u Rimu. Sagradili smo zdanje u japanskom Tokamachiju. Izveli smo velike pomake, za neke i tektonske poremećaje u struci u našoj sredini, pa ne čudi da teoretičari poput Galovića ili Premerla ističu da smo hrvatsku arhitekturu uveli u 21. stoljeće. Uz već spomenutu slobodu, najvažniji su dosljednost i upornost, jer ovo je sredina koja vas prvenstveno i konstantno teži obeshrabriti i relativizirati, utopiti u sveopću prosječnost.

Plivalište-Mladost-Zagreb-1984-87-foto-Žika-Stojanović

Struka je kroz nagrade valorizirala vaše radove, no koje vi smatrate najznačajnijima? Prilikom kojeg projekta ste se najviše „izmučili“, koji od radova vas je najviše veselio, koji smatrate krunom svog rada?
P&R: Prvu i posljednju, otkup na natječaju za sportsku dvoranu u Zadru iz 1983. i ovogodišnju nagradu HAZU za našu japansku realizaciju. Možda nisu najvažnije, ali ih se nekako najbolje pamti. To su općenito teška pitanja, jer se radi o vrsti ‘Sofijina izbora’. Svaki je projekt specifičan, i dobro je da je takav. Mi smo ‘arhitekti opće prakse’, za nas nema velikih i malih zadataka, nismo specijalizirani za neku od arhitektonskih tipologija i veoma se veselimo uvijek novim izazovima. ‘Ne možeš svaki dan dobiti novu katedralu na stol da ju isprojektiraš’, rekao bi karizmatični britanski arhitekt Cedric Price. Arhitektura je (za nas) prvenstveno duhovna disciplina, ona je medij kroz koji čovjek oblikuje svoju sliku svijeta, a ta se slika iz dana u dan sve brže i jače mijenja. Onaj koji tih promjena nije svjestan, ili im se ne može prilagoditi, trebao bi se posvetiti gledanju oblaka.

 

Nagrada-HAZU-2014.-foto-Krešimir-Galović
 

U kojem smjeru se razvija arhitektura današnjice? Kada bi nekome tko nije iz struke no ljubitelju oblikovanja željeli objasniti kuda ide arhitektura- rekli bi:
P&R: Pogledajte našu instalaciju za Venecijanski bijenale arhitekture 2008. koja je u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

 

Instalacija “Tko se boji vuka još u Digitalnoj eri?” Venecijanski bijenale arhitekture 2008.g. foto: Nino Šolić
 

Instalacija je izvorno sagrađena za izložbu pod naslovom ‘Arhitektura onkraj građenja’, odnosno njezin dio kojim je umjetnički direktor Bijenala Aaron Betsky postavio pitanje ‘kako se možemo osjećati kao kod kuće u suvremenom svijetu’? Kako bismo se suočili s ključnim temama društva, Betsky, koji je šest godina bio direktor Nizozemskog instituta za arhitekturu (NAI) u Rotterdamu, umjesto predstavljanja ‘grobnica arhitekture’ što su po njegovom sudu zgrade, okrenuo se site-specific instalacijama, vizijama i eksperimentima koji nam pomažu razumjeti vrijednost našeg svijeta u kojem obitavamo. Prepoznavši afinitete koji od početka naše profesionalne karijere sežu onkraj građenja, Betsky nas je uvrstio u najelitnije društvo odabranih svjetskih arhitektonskih veličina poput Franka Gehryja, UN Studija, Coop Himmelb(l)au, MVRDV-a, Massimiliana Fuksasa ili Zahe Hadid. Naša se instalacija sastoji od tri porodice elemenata u stalnoj interakciji koji oblikuju postdisciplinarni habitat: klasično zaklonište koje arhitekturu vidi kao zamrznutu glazbu, mehaničko kondicioniranje koje utjelovljuje stroj za življenje, te digitalno medijaliziranje čija je osnovna kakvoća bivanje on-line. Kako je naše doba uključivo za razliku od modernističke isključivosti, a revolucijski su principi odmijenjeni onim evolucijskim, te se tri paradigme ne potiru, već nadopunjuju.

 

Koje arhitekte, suvremenike ili iz protekla razdoblja, uvažavate, koje smatrate uzorima, na kojim arhitekturama – u smislu inspiracije i motivacije, ste se razvili?
P&R: Katkada oni ne dolaze nužno iz arhitektonskog miljea. Tu je podosta filmskih režisera, glazbenika, umjetnika, pisaca, filozofa… no, ipak su nam najvažniji oni s kojima smo dolazili u neposredni doticaj, a čije su nas ljudske karakteristike počesto nadahnjivale više od onih arhitektonskih. Spomenuti Cedric Price izbio je mladenačku isključivost iz nas i duboko nam usadio ideju da i destrukcija može biti kreativan čin, da arhitektura ne mora nužno biti građenje, već da to može biti i rušenje, ali da istovremeno arhitektura može biti i zdanje pred kojim zastanete i ispustite jedan spontani ‘ah’ – da je svaka situacija različita i da iziskuje sasvim drugačiju ‘arhitektoniku’. Često nas na predavanjima pitaju zašto su naše zgrade različite ili zašto su na jednom zdanju fasade različite? To nas posebno veseli, pa najčešće odgovaramo kontrapitanjem: postoje li dvije identične osobe, odnosno nema li čovjek i prednjicu i zadnjicu, i lijevu i desnu stranu? Britanski teoretičar Nigel Whiteley je objavio prvu znanstvenu studiju o Pop kulturi na kojoj smo odrasli i nismo je se željeli lišiti u ime neke apstraktne ‘više vrijednosti’. On nas je učvrstio u uvjerenju da je sustav vrijednosti s kojim je čovjek saživljen najvažniji u uspostavljanju pravoga odnosa sa svijetom. Na važnost bazičnih ljudskih vrijednosti ispred onih arhitektonskih, uz navedene, svojim su nas primjerima upućivali Frano Gotovac i Ranko Radović, a u nepokolebljivosti u borbi za svoje ideje prednjačio je Radovan Ivančević.

 

Blok-bar-Zagreb-2009-11-foto-Damir-Kalogjera

 

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete od osobnih, intimnih, kreativnih, poslovnih, društvenih, politički i kako ih savladavate?
P&R: Nerazumijevanje djelatnosti kojom se bavimo, omalovažavanje, obezvređivanje, veličanje osrednjosti, zavist, uravnilovka, strukovno sluganstvo, malograđanština, hohštapleraj, snobizam, skorojevićevstvo, primitivizam i ljudska glupost. Najbolji lijek svemu tomu je prijateljevanje s pravim ljudima.

 

Posebno me veseli što možemo pisati o vašoj školi u Istri, kako ste došli na tu ideju, kada, s kojim ciljem, kako se taj projekt razvija, tko su polaznici po strukturi i kakvi su planovi?
P&R: Grožnjansku međunarodnu ljetnu školu arhitekture pokrenuli smo 1989. godine zajedno s austrijskim kolegama Rieglerom & Rieweom i Annom Popelkom, a već su iduće godine voditelji bili Cedric Price i Nigel Whiteley. Tako su postavljeni temelji. Prva je sezona trajala nekoliko godina budući da su ratna zbivanja onemogućila dolazak nekih već najavljenih inozemnih imena. Školu smo ponovno pokrenuli 2004. godine od kada se neprekinuto odvija do danas. Nastala je gotovo slučajno, u ludim osamdesetim, kada se sve činilo mogućim. Na jednom nam je partyju prišla ondašnja voditeljica Međunarodnog centra Muzičke omladine Hrvatske Aleksandra Wagner i uz objašnjenje kako se aktivnosti Centra kane proširiti i na neglazbene djelatnosti, zamolila da razmislimo pokretanje arhitektonskoga kursa. Nezadovoljni stanjem, prvenstveno arhitektonske misli u regiji, prvo smo okupljanje nazvali ‘Povratak u budućnost’, posvetivši ga ‘proroku popa’ odnosno ‘povjesničaru budućnosti’ Reyneru Banhamu. Posljednjih su godina aromu škole odredila gostovanja japanskih arhitektonskih zvijezda iz Ateliera Bow Wow i Tezuka Architects. Polaznici su mahom studenti arhitekture ili tek završeni arhitekti, a njihov se broj popeo na 30, što je i neki limit kvalitetnog osobnoga kontakta tutora i polaznika.

 

Grožnjanska ljetna škola arhitekture, foto Mojca Makovac

 

Kako gledate na veliki uspjeh u Japanu iz percepcije ovog trenutka?
P&R: Japan je obećana zemlja za arhitekturu i arhitekte, pa nas posebno veseli da şmo ondje uspjeli ostaviti traga. U Tokio smo prvi puta došli 1990. godine povodom natječaja Staklena kuća 2001. i kao jedini došljaci sa Zapada bili obasipani posebnom pažnjom. Impresionirao nas je susret s Takefumi Aidom koji nas je odveo na otvorenje svoje tada najnovije realizacije. Vidjevši kako mu se naručitelji zahvaljuju i kako ga darivaju tijekom impresivne ceremonije, shvaćamo da je arhitekt ondje uistinu poput ‘božanstva’. Otada, mnoge naše zamisli nastaju ili na licu mjesta u Japanu, ili neposredno nakon povratka. Za neke od njih nas ondje, uz slavne Japance poput Fumihiko Makija, Kazuyo Sejime ili Toyo Itoa, nagrađuju prekomorske arhitektonske zvijezde Aldo Rossi, Jean Nouvel i Winy Maas. Već te 1990. javlja se zamisao oprostorenja imanentnih dvojnosti putem kojih percipiramo svijet oko sebe, arhitekture jukstapozicija i oksimorona, ogledanja Istoka i Zapada, nas dvojice uostalom. Muško-ženska kuća dozrijeva 1995., a na njezinu tragu nastaje i Lanterna/Svjetionik prijateljstva kao kvintesencija našeg viđenja Japana. U Tokamachi, udaljenom od Tokija dva sata vožnje vlakom, došli smo u svibnju 2009. na poziv gradonačelnika Yoshifumi Sekuguchija i ostali zapanjeni budući da smo dotad, boraveći uglavnom u Tokiju, Osaki, Kjotu ili Sendaiju, Japan prije svega doživljavali kao nepreglednu konurbaciju. Posebno su nas oduševila rižina polja razasuta po brežuljkastoj konfiguraciji. Fatalnog 11. ožujka 2011. zatekli smo se u Ginzi, tresući se kao u veš-mašini. Bili smo uvjereni da će već započata gradnja biti privremeno ili čak trajnije obustavljena, no to se nije dogodilo, pa ni nakon poplave koja je to ljeto poharala Tokamachi. Dogovoreni datum otvaranja, 14. srpnja 2012., ni u jednom trenutku nije doveden u pitanje. Lijepo je bilo vidjeti kuću u kontekstu i u funkciji jer se u povodu otvaranja održan nogometni turnir najmlađih. Sve vrvi ljudima, japanska je ceremonija na vrhuncu. Sedmoro dostojanstvenika, uključivši našu veleposlanicu, u bijelim rukavicama istovremeno presijeca vrpcu zlatnim škaricama. Zasjala je Lanterna/Svjetionik prijateljstva! Dok nam je gradonačelnik Sekiguchi, klanjajući se, uručivao poklone, nismo mogli a da se ne prisjetimo Takefumi Aide.

 

Club House in Tokamachi/ Lantern, Light House of Friendship/PE

 

Što će nam studio Penezić – Rogina novoga ponuditi?
P&R: Od nas uvijek možete očekivati pomak, probijanje leda, oduvijek je bilo tako, ne mislimo to mijenjati.

 

Svi imaju poslovnu želju, neki san, koji je vaš?
P&R: Da se na miru možemo baviti svojim pozivom.

 

Dječji-vrtić-Jarun-Zg.-četiri-različite-fasade-foto-Damil-Kalogjera

 

Koje građevine svijeta smatrate „savršenima“?
P&R: Nema savršenoga svijeta, pa ni savršenih građevina. Više vjerujemo u japansku Wabi-Sabi estetiku nesavršenosti, nestalnosti, i nepotpunosti.

 

foto Stanko Vrhovec
rad nagrađen u Japanu – foto: Stanko Vrhovec
Arhitektura je duhovna disciplina – Penezić i Rogina

Leave a Reply