gradio.me

image

Robarts library, Toronto

Rijetko koji stil u arhitekturi, i umjetnosti uopšte, je formirao takav jaz između stvaraoca/umjetnika i publike kao što je to uspio brutalizam. Većina arhitekata XX vijeka, dovoljno je samo pomenuti imena poput Le Korbizijea, Oskara Nimajera, Erna Goldfingera, Marsela Brojera, u nekom momentu svoje karijere projektovalo je svoja djela u brutalističkom maniru. Državne institucije su nakon rata uglavnom smještane u brutalističke objekte. Zbog čega onda brutalistička arhitektura izaziva toliku odbojnost među ostalim građanima?
Brutalizam se u arhitekturi javlja nakon Drugog svjetskog rata i odmah preuzima primat. Samo ime stila nije povezano sa pojmom brutalnost, već je nastalo iz fraze „béton brut“ koju je čuveni francuski arhitekta Le Korbizije koristio da objasni upotrebu materijala u svojim djelima. Ogoljena forma, sirovi, neobrađeni beton, nedostatak ornamentike i ređanje kubusa po utvrđenom modulu su neke od glavnih karakteristika ovog stila. I strogost, ta surova strogost kojom odišu objekti iz ovog stila  ističe ljepotu jednostavnosti brutalizma.

image

Trelick tower, London

 

Brutalistički objekti predstavljaju svojevrsne skulpture u prostoru. Formu diktira funkcija i potrebe objekta, finalni produkt je niz spojenih kubusa koji podsjećaju na slaganje kockica iz djetinjstva. Brutalistički objekti se uglavnom rade po unaprijed pripremljenim matricama, nerijetko ortogonalnim, a uniformisanost i strogoća forme se postiže kroz ponavljanje određenog elementa po ustanovljenoj šemi. Upravo u ovim karakteristikama treba tražiti razloge za veliku ljubav arhitekata prema brutalizmu. Sve arhitekte posjeduju u sebi zrno opsesivno-kompulsivnog poremećaja, svi su u određenom trenutku mali control freak-ovi. Pogled na uredno pozloženu arhitekturu, koja pritom izgleda opasno i strogo, budi u njima određeni osjećaj sigurnosti, mira i sreće. Osim toga, arhitekturu je moguće posmatrati kao vajarstvo u enormnoj razmjeri, građevina i skulptura imaju najčvršću vezu među produktima različitih grana umjetnosti. Brutalizam kao takav predstavlja najbolji primjer te povezanosti.

Sa druge strane, laičko oko nije u stanju da na prvi pogled primijeti sve karakteristike i detalje koji se odmah nađu na radaru arhitekata. Laičko oko je potrebno animirati, privući ga i ukrasti njegovu pažnju. Najveći kvalitet brutalističkih objekata ujedno može postati i njihova najveća mana. Nije lako u moru „modernih“ eksponata, staklenih kubusa, silnog mermera na „modernim“ fasadama izdvojiti se isključivo svojom formom i linijom, naročito kada ta forma i linija izazivaju osjećaj ozbiljnosti i srtahopoštovanja, sa naglaskom na strah. Možda upravo zbog toga osobe „nearhitekte“ osjećaju apatiju prema brutalističkoj arhitekturi i nerado pričaju o tim objektima. Jedan od razloga može biti i taj što ih ovaj stil podsjeća na doba socijalizma i drugi režim. Nerijetko se među građanima može čuti fraza „komunistička arhitektura“, fraza pod koju najčešće smještaju upravo brutalističke objekte.

 

image

Zgrada stare vlade, Podgorica

 

Okruženi LED ekranima, reklamnim panoima, neonskim svijetlima i blještavim mermerom ljudi nisu u stanju da sagledaju i shvate svu ljepotu betona, melodiju njegove grubosti, ogoljenosti i poetične surovosti. Autori nekih od najboljih arhitektonskih ostvarenja u Podgorici XX vijeka su upravo pronalazili inspiraciju u brutalizmu. Zgrada stare vlade, Univerzitet Crne Gore, KBC, zgrada Državne televizije, „Krstarica“ najdominantniji su primjeri, a čak je i katolička crkva na Koniku rađena pod uticajem ovog stila. Ono što je zajedničko svim ovim objektima jeste užasavajuća zapuštenost i neodgovornost nadležnih osoba. Krovovi koji prokišnjavaju, oronule fasade, šiblje i nabujala flora koja je nikla iz fasadnih zidova, krovova i trotoara je svakodnevni prizor i nešto na šta su građani glavnog grada navikli. Svi ti problemi su glavni razlog zbog čega se ti objekti smatraju „ružnom i neuspjelom“ arhitekturom. U modernom društvu zapušteni objekti izazivaju gađenje i prizivaju na intervenciju bagera i malja. Hitna sanacija je ono što im je potrebno, i možda tada, kada se povrati stari sjaj, i ostali građani, a ne samo arhitekte, uvide svu ljepotu i kvalitete ovog perioda.

 

image

“Krstarica”, Podgorica

Tekst: Ivan Rajković

Brutalizam

Leave a Reply