vizkultura.hr

Ne treba biti pesimističan niti posebno pronicljiv da bi se ustvrdilo kako je arhitektonsko obrazovanje danas u lošem stanju. Malo bi se koji student – i malo koji profesor, uostalom – odlučio stati u njegovu obranu. Arhitektonska edukacija nekoć je bila prestižna, avangardna, pa čak i politički opasna; danas je jednostavno anakronična, bezidejna i umorna.

U zadnje se vrijeme sve češće piše o konkretnim pokušajima da se krene ispočetka, da se načini jedan ozbiljan rez i arhitektonska edukacija postavi na neke zdravije, i ovom vremenu prikladnije noge. Eksperimentalne i manje eksperimentalne škole arhitekture, od francuske Confluence, osnivačice Odile Decq, do moskovskeStrelke ili studentskog, nehijerarhijskog modela danske The School of Wall and Space, na različite načine pristupaju ovom problemu i adresiraju slabosti današnjeg arhitektonskog obrazovanja, često uz veliku dozu improvizacije i rizika.

Na početku svega stoji veliko pitanje: kakve to arhitekte danas stvaramo? Kakve arhitekte trebamo, a kakve bismo željeli? Gotovo da postoji dilema: obrazovati radišne i poslušne zaposlenike koji će se što lakše uklopiti u postojeći neoliberalni tržišni sustav – ovim podržavamo status quo – ili pokušati odškrinuti vrata za neke nove ideje, neke nove misli, neke nove i uzbudljive kreativne ljude i mislioce?

Treba ponavljati već poznatu misao: glavni zadatak arhitektonskog fakulteta je naučiti mlade ljude kako misliti, ne kako graditi. Građenje i sve oko građenja ionako se nauči usput, odnosno na gradilištu i u uredu.

2_Screen Shot PS
*via Pinterest

 

Osnovni problemi

Većina arhitekata sjeća se svog prvog radnog mjesta i onog traumatičnog trenutka inicijacije kada se studentski entuzijazam i strast suoče s turobnom stvarnosti arhitektonske prakse. Romantizirane utopijske vizije zamijene sasvim prozaični projektni zadaci i prekovremeni sati, troškovnici i izračuni, neugodni klijenti i kreativna frustracija. Svemu usprkos, ova dva svijeta – fakultetski i “stvarni” – nastavljaju postojati paralelno i sasvim odvojeno još i danas, svaki uporno njegujući svoju ideologiju, svoje zakonitosti i svoje iluzije. Jedan protiv drugoga.

Struka već desetljećima obrazovnom sustavu zamjera to što ne proizvodi kadar koji arhitektonsko tržište treba, tvrdeći da diplomirani arhitekti uopće nisu spremni za svakodnevne radne izazove. Obrazovani po kurikulumu koji je daleko od profesionalne “stvarnosti”, mladi ljudi izlaze na tržište rada nespremni za ured i gradilište. Čak je i diplomiranim arhitektima sa “politehničkih” škola poput zagrebačke nužan period učenja i prilagodbe. Vrlo često prava, praktična edukacija počinje tek s prvim danom na prvom poslu: unatoč godinama studiranja, mladi arhitekti upravo tada počinju svoje “praktično” obrazovanje, i to praktično od nule.

No činjenica da škole arhitekture ne proizvode dobre inženjere, dakle specijalizirane i vješte arhitektonske “zanatlije”, samo je jedna strana medalje i za mnoge sekundarna ako ne i posve promašena tema. Drugi, još bolniji, još važniji problem, jest napuštanje intelektualnog i kreativnog Projekta arhitekture, odnosno povlačenje arhitekata u granice one najdosadnije od definicija arhitekture – kao tek nejasno sofisticiranijeg ili estetiziranijeg građenja.

Dogodile su se stoga dvije stvari: arhitekti su prestali biti intelektualci u najširem smislu riječi, i javni intelektualci, u onom užem. Posljedično, bez borbe su digli ruke od ambicije aktivnog sudjelovanja u mijenjanju arhitekture, društva i, naravno, svijeta uopće. Zauzvrat, društvo je prestalo slušati arhitekte i shvaćati ih ozbiljno.

3_tumblr_ngcdeqIKlp1qe0lqqo1_1280
*via Tumblr

 

Nestanak javnog intelektualca

Kad smo zadnji put u novinama imali priliku pročitati neki relevantan i pamtljiv istup hrvatskog arhitekta, istup koji bi se ticao društva u cjelini, a ne vlastite promocije ili vlastitog interesa? Neoliberalni kapitalizam automatski i sustavno sabotira i dokida poziciju javnog intelektualca, kako u arhitekturi, tako i u društvu uopće. Ideolozi i vizionari, teoretičari i neovisni kritičari sustava sve su rjeđi i u sve nezavidnijem položaju. Ne samo da ne postoji sustav njihovog financiranja (koji bi bio neovisan od agresivnog privatnog sektora) ili bilo kakve slične podrške, nego je bilo kakav angažman ionako uzaludan. Bez kulture dijaloga i polemike, nepristrana i odgovorna kritika danas stvara jedino neprijatelje i zatvara mnoga vrata na putu do normalne egzistencije. U vremenu kada hrvatsko (i svjetsko) sudstvo progoni zviždače, a ne korumpirane političare ili poslovne kriminalce, ovo nije nikakvo iznenađenje.

Arhitekti još uvijek vole publiku i poštovanje, ali još više, čini se, vole novac i realizacije. Sumnjivi arhitektonski “brakovi”, bilo s političarima na vlasti, novim bogatašima ili mecenskim korporacijama, sve se manje kriju: diskrecija ostaje stvar prošlosti. Takvi savezi ne trpe analize i filozofiranja, ne trpe politički ili društveni angažman. Dvorski arhitekti imaju služiti novcu i isključivo novcu. Linijom manjeg otpora i vlastitog interesa, ovako vrbovani arhitekti napuštaju potencijalnu kritičku poziciju i stavljaju se u položaj dobro plaćenih uslužnih djelatnika. Sve što moć i novac žele, to će i dobiti.

Kad smo već kod obrazovanja, nestankom javnog intelektualca nestaje i akademski i kulturni uzor, odnosno prekida se tradicija u sklopu koje su arhitekti nekoć govorili i bili slušani, javno istupali i bili poštovani, tradicija društvene polemike koja im je omogućavala da utječu na odluke i mijenjaju stvari. Današnjim studentima takva je pozicija – i takva ambicija – upravo nezamisliva: stran im je takav način djelovanja i ustvari nemaju od koga vidjeti i naučiti tu vrstu prakticiranja arhitekture.

Sličnom logikom izbjegava se i bilo kakva ozbiljnija kritika domaćeg obrazovnog sustava, posebice kritika našiharhitektonskih fakulteta u Zagrebu i Splitu. Očigledna je logika mladih arhitekata: zašto gristi ruku koja te već sutra može hraniti i – kakve li sreće – nagraditi doživotnim radnim mjestom?

4_5zKpfOzZttI
*via Pinterest

 

Nepotizam i uhljebljivanje

Neprirodna, odnosno protuprirodna selekcija kojom se regrutira mladi obrazovni kadar na fakultetima netransparentna je, proizvoljna i, najblaže rečeno, puna nedostataka. U pravilu (temeljem vlastitih iskustava), profesori za asistente odabiru udvornije i discipliranije studente, koji će potom bespogovorno tavoriti u sustavu kojim upravljaju samodopadni i stari, uljuljkani i uhljebljeni, čekajući na svoj red. Tako odabrani juniori neće “talasati”, bar ne dok su mladi ili u snazi; poslije će im se ionako dogoditi obitelj i krediti, i taj svojevrsni karijerni i integritetski šah-mat bit će odigran. Uto će i profesor u mirovinu, a začarani krug će se nastaviti promaknućem prvotnog asistenta u stalnog, odnosno doživotnog profesora.

Sustav doživotne profesure upravo često i jest glavni aspirantski motiv, ali i glavni problem. Na mnogim naprednim školama arhitekture ovaj sustav nedodirljivih “svetih krava” jednostavno ne postoji, i to s razlogom. Takav luksuz nerijetko je kontraproduktivan: umjesto motivacije i povećanja akademske aktivnosti i produkcije, stalni profesori često reagiraju upravo suprotno. Uljuljkani udobnošću i sigurnošću pozicije, novostečenim društvenim ugledom i nepostojanjem ikakvog naknadnog sustava provjere, ozbiljnijeg ocjenjivanja ili penalizacije, stalni profesori, baš poput mnogih državnih i javnih službenika na svim razinama, rade upravo onoliko koliko – moraju, odnosno rade protiv sustava koji ih hrani.

Naravno, sveučilišta, kao i druge javne i državne tvrtke i institucije, muči i problem nepotizma, kao i korupcije. Već letimičnim pogledom na popis zaposlenih na mnogim našim fakultetima lako se uočava ponavljanje prezimena. Roditelj je uspio zaposliti svog potomka, natječajima i zakonima unatoč, najbolje tik prije odlaska u vlastitu mirovinu. Ne postoji mehanizam koji bi takve namještaljke poslije doveo u pitanje ili kaznio one u sukobu interesa. Slijede supružnici – istog ili, još bolje, različitih prezimena – pa rođaci, zetovi, snahe.

Razlika između nepotizma na našim fakultetima i nepotizma na nekoj inozemnoj školi možda je tek u činjenici da se u zapadnom svijetu češće zapošljavaju ideološki saveznici i prijatelji, a rjeđe članovi vlastite obitelji. Da postoji sustav transparentnih i učinkovitih provjera obrazovnih i akademskih rezultata, takvih bi pojava svakako bilo manje.

5_Picture 2_PS
*Giant Colored Pencils by Jonna Phojalainen via inhabitat.com

 

Studenti i studenti

Pa ipak, obrazovni proces nije jednostran. U njemu ne sudjeluju samo profesori, nego i studenti. Mladi, entuzijastični profesori koje znam, na školama diljem svijeta, u pravilu se žale na jedno te isto: studente je danas teško pokrenuti, teško motivirati. Na fakultete pristižu nezainteresirani tinejdžeri bez radnih navika, bez strasti, i sa sve slabijim općim znanjem ali i zabrinjavajućim manjkom znatiželje i ambicije. Generacijski se promijenio odnos prema učenju, ali i autoritetu, kako autoritetu fakulteta tako i profesora. Paradoksalno ili ne, u svijetu u kojem su informacije tako dostupne – nestaje glad za znanjem.

No, je li mlada, 18-godišnja osoba uopće dovoljno zrela da donese odluku o tome čime će se baviti ostatak života? Vjerojatno ne. U mnogim razvijenim zemljama nije neobično napraviti pauzu između srednje škole i fakulteta, bilo radeći u “stvarnom sektoru” ili putujući svijetom, već prema sklonostima i mogućnostima.

Svakako, pitanje inspiracije i motivacije neće tek tako nestati: ni rigorozna selekcija ni zahtjevni prijemni ispiti ne jamče odabir najkreativnijih ili najradišnijih studenata. Uz to, gospodarska kriza i stanje arhitektonskog tržišta ne djeluju ohrabrujuće na studente; kako ustrajati u školovanju za karijeru koja najvećem broju diplomiranih arhitekata ionako neće donijeti egzistencijalnu sigurnost ili kreativnu gratifikaciju?

1_untitled by moriah freed
*Untitled by Moriah Freed

 

Sasvim nova razmišljanja

Da govorimo samo o poboljšanju tradicionalnog modela obrazovanja, pozornost bi valjalo obratiti prije svega na kakvu-takvu reformu obrazovnog sustava (zloglasna Bolonja) i bolju kvalitetu obrazovnog kadra. (Idealni profesor arhitekture trebao bi biti spoj iskusnog projektanta i graditelja, intelektualca, pedagoga i – karizmatične osobnosti, o kojoj se ne govori čestio. Postoje arhitekti koji su odlični pedagozi i predavači, a loši projektanti, postoje dobri projektanti koji su nikakvi intelektualci, i tako dalje. Postoje oni koji su podjednako izvrsni u svemu, ali jednostavno nemaju karizmu, “težinu” niti autoritet, te s velikom mukom vode, motiviraju i inspiriraju studente.)

Da govorimo o tradicionalnom modelu obrazovanja, studente bi valjalo početi učiti i kako pronaći klijenta, kako ga se educirati i zadržati, kako ispregovarati honorar, a kako budžet, što znači dobar a što loš PR i kako što bolje koristiti moć medija. Studenti bi danas trebali studirati etiku, osnove politike i financija, možda kineski jezik.

No, ne govorimo ovdje o krpanju postojećeg sustava. Najzanimljiviji i najhrabriji glasovi danas sve više govore o radikalnoj reformi obrazovnih modela. Prije svega, kako ustrojiti arhitektonsko obrazovanje danas kada znamo da se veliki broj studenata ionako na koncu neće baviti arhitekturom? Kako ustrojiti arhitektonsko obrazovanje prihvatimo li ponavljanu tvrdnju da se na fakultetima više nauči od kolega i prijatelja nego od profesora i asistenata? Mnogi su ionako mišljenja da je mentorski sustav, sustav majstora i šegrta, danas zastario. Mnogi vjeruju i u otvaranje arhitekture drugim disciplinama, u porozniju granicu prema drugim umjetnostima i drugim poljima djelovanja.

Francuska škola Confluence na svojoj web stranici govori i – ovo je vrlo važno – o eksperimentiranju i prihvaćanju rizika, o otvorenosti nepoznatom i neviđenom. Rizik i eksperiment pojmovi su koji se često i olako koriste u akademskom žargonu ali rijetko prakticiraju i razumiju. U pravilu, pribjegava se sigurnosti poznatoga. Profesori, pa i cijele škole, njeguju neki svoj, manje ili više originalan stil, koji se potom promovira i perpetuira. Provincijalna samodopadnost “zagrebačke škole arhitekture” samo je jedan u nizu takvih primjera, onaj nama najbliži. Projektira li se danas na zagrebačkom fakultetu protiv te nejasne paradigme, propituje li se ona, eksperimentiraju li studenti s nečim novim, uzbudljivim i nepoznatim?

6_architecture-fail
*fotografija via franklycurious.com

 

Promišljanje obrazovanja i vlastitog stava prema akademskim dogmama uključivat će i propitivanje digitalnog, poziciju i učinkovitost teksta, potrebu za teorijom i kritikom u suvremenoj i sutrašnjoj arhitekturi, odnos projektiranja i građenja, sustav ocjenjivanja na fakultetima ali i sustav postdiplomskih, stručnih ispita i licenciranja arhitekata. Promišljanja će uključivati i dileme oko političkog angažmana i arhitektonskog aktivizma, pitanja ega i taštine, prednosti i mana kolektiva i grupnog autorstva.

Ništa od navedenog ne ulijeva previše povjerenja niti umiruje: upravo u tome i jest poanta. Stvari valja protresti.

Mark Wigley, govoreći o arhitekturi, kao da je ovdje govorio o obrazovanju: “Najbolji arhitekt je onaj koji nas tjera da još jednom razmislimo o arhitekturi, da još jednom vidimo što arhitektura uopće jest. Po meni, prava svrha arhitekta je upravo da nas zaustavi, tako da u jednom trenutku, u jednoj minuti ili vikendu ili životu, odjednom stvari vidimo drukčije. A taj drukčiji pogled na svijet može onda promijeniti i način na koji živimo.”

 

 

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

Logo AEM

Ćorsokak arhitektonskog obrazovanja

Leave a Reply