Skip to toolbar

vijesti.me

“U času kada je JNA ’90-ih godina prošlog vijeka, napadala na Dubrovnik, Opština Dubrovnik je Grand hotel na Lopudu, remek-djelo najvećeg jugoslovenskog i srpskog arhitekte Nikole Dobrovića, proglasila za kulturno dobro. Oni su to radili u ratnim uslovima, a mi ni danas ne vidimo i nećemo da zaštitimo njegovo djelo u Igalu i Herceg Novom”

Država ne brine o graditeljskom nasljeđu

Arhitekta Slobodan Bobo Mitrović

FOTO: PRIVATNA ARHIVA

AUTOR: Slavica Kosić

U Crnoj Gori posebno su ugrožena vrijedna arhitektonska djela XX vijeka, jer Uprava za zaštitu kulturnih dobara, raniji Republički zavod za zaštitu spomenika kulture i Ministarstvo kulture ne rade svoj posao, tvrdi arhitekta Slobodan Bobo Mitrović koji je bio direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture na Cetinju od 2003. do 2007. godine.

“I po starom Zakonu o zaštiti spomenika kulture i po novom Zakonu iz 2010, i po sopstvenom Statutu, Uprava je obavezna da se permanentno bavi istraživanjem i utvrđivanjem kulturnih dobara u šta spada i savremena arhitektura”, navodi Mitrović.

Posljednji primjer nebrige je izgradnja solitera neposredno uz hotel “Podgorica”, jednog od najznačajnijih arhitektonskih djela crnogorske kulture XX vijeka izgrađen po projektu arhitektice Svetlane Kane Radević. Gradnjom bi, saglasna je stručna javnost, ambijentalno bio devastiran objekat za koji je autorka dobila Borbinu nagradu za arhitekturu.

Prije dvije godine arhitekta Andrija Markuš je podnio inicijativu za sticanje statusa kulturnog dobra za 40 objekata graditeljstva u Crnoj Gori u XX vijeku. Još nema odgovora ni na inicijativu grupe mladih hercegnovskih arhitekata da se objekat Dječijeg odjeljenja Instituta Dr Simo Milošević u Igalu zaštiti i spriječi njegovo rušenje. Sličnu inicijativu Upravi za zaštitu kulturnih dobara na Cetinju, podnio je prije godinu i arhitekta Mitrović, i još uvijek nema odgovora.

“U času kada je JNA ’90-ih godina prošlog vijeka, napadala na Dubrovnik, Opština Dubrovnik je Grand hotel na Lopudu, remek-djelo najvećeg jugoslovenskog i srpskog arhitekte Nikole Dobrovića, proglasila za kulturno dobro. Oni su to radili u ratnim uslovima, a mi ni danas ne vidimo i nećemo da zaštitimo njegovo djelo u Igalu i Herceg Novom”, ističe Mitrović.

“U Upravi za zaštitu kulturnih dobara jednostavno ćute i ne odgovaraju, a slično je i sa mnogim drugim inicijativama. Ne bave se time, jer nema odgovornosti u društvu, a nema ni poštovanja prema časnim graditeljima crnogorskih gradova. To govori o odsustvu etičke i strukovne svijesti i neorganizovanosti institucija zaduženih za zaštitu naše kulturne baštine”, primjećuje Mitrović. On podsjeća na tragičnu sudbinu Kina Kultura i hotela “Crna Gora”, Tabački most, Ulicu koja je “pocijepala” jedinstveno tkivo Stare varoši u Podgorici, dogradnju galerije Dado Đurić i Plavi dvorac na Cetinju, na hotel “Avala” u Budvi, Dom JNA u Herceg Novom, na “prekrajanja i dograđivanja arhitektonskih zdanja”.

Institut Igalo
Neizvjesna i sudbina Dječjeg odjeljenja Instituta u Igalu

 

Zacrtane su građevinske sudbine Dobrote, Smokvice, Miločera.

“Nameće se zaključak da institucije zaštite kulturnih dobara postoje da bi olakšale posao ‘maštovitim’ investitorima na ostvarenju njihovih ličnih ukusa i interesa na štetu nacionalnog kulturnog blaga”, sarkastično primjećuje Mitrović.

“Da sramota bude veća Savjet Evrope je još 1991. donio ‘Preporuke o zaštiti arhitektonskog nasljeđa XX vijeka’, ali do danas, kada smo na putu za Evropsku uniju, iako je od preporuka prošlo 25 godina, ne pomjeramo se s mjesta”, ističe Mitrović i podsjeća da se Crna Gora obavezala, kao sljedbenik svih ratifikovanih konvencija koje je Jugoslavija prihvatala, da će primjenjivati i Konvenciju o zaštiti arhitektonskog nasljeđa Evrope iz Granade 1985. godine.

“Slovenci su još 2003. završili popis 100.000 objekata izgrađenih u XX vijeku i odabrali arhitektonska djela moderne arhitekture koja su dobila status kulturnog dobra. Crna Gora za 70 godina, koliko postoji Republički zavod, nije odškolovala nijednog istoričara arhitekture (imamo 60 istoričara umjetnosti), koji bi pratio crnogorsku arhitekturu i uopšte graditeljstvo. Mada to ne bi trebalo da je problem, jer ni u drugim oblastima nemamo domaće stručnjake za određene specijalnosti, pa se oni angažuju sa strane”, konstatuje Mitrović.

Tvrdi da je “riječ o neodgovornosti i nepotizmu državnih institucija, na prvom mjestu Ministarstva kulture koje uvijek ‘iznenade’ problemi graditeljskog nasljeđa, kao i sveukupne situacije u kulturnoj baštini. Crnogorski apsurd je da velike državne komisije konstatuju 2005. i 2014. u svojim izvještajima za Vladu da je 75 odsto kulturnog i spomeničkog blaga degradirano i uništeno, ali ništa radikalno ne preduzimaju. Svojevrstan je paradoks da u času kada je obnovljena država Crna Gora nismo imali, kao ni danas, jasnu strategiju valorizacije njenog istorijskog identiteta”, ističe Mitrović.

Objediniti , registrovati i prezentovati

“Mi nažalost kasnimo i nemamo razvijeno izučavanje instituta zaštite. Mislimo da smo nešto zaštitili ako smo napisali Rješenje o zaštiti i unijeli ga u registar.

To je velika zabluda jer posljednjih decenija se u Evropi intenzivno usavršio pojam Integralne zaštite koji štiti i valorizuje ne samo materijalnu komponentu nepokretnog kulturnog dobra, već štiti istovremeno i pokretna dobra, dakle namještaj, enterijer, eksponate, sve oblike primijenjene umjetnosti, etnologije, posebno nematerijalne oblike života od zanatstva, kužine, jela i običaja, kostima, pjesama, priča i legendi.

Sve to treba  objediniti  i umjeti integrisati i prezentovati u formi da uđe u svakodnevni život građanstva.

Veliki svjetski globalisti su se sami uplašili kuda vodi današnja civilizacija i upravo sa njegovanjem identiteta, lokalne i regionalne kulture i formi tradicionalnih običaja, postižu duhovno obogaćenje i jačaju imunitet prema najčešće nekontrolisanom i brzom razvoju današnje tehnološke civilizacije. Zato UNESCO i Savjet Evrope poklanjaju tako značajnu pažnju kulturnoj baštini”, navodi Mitrović.

Niko nema pravo da “briše”  graditeljsku  istoriju naroda

“U istoriji gradova XX vijeka postoje one srećne okolnosti kada jedan grad u vjekovnom trajanju stvori svojevrsno vrijeme-epohu izuzetnim stvaralaštvom i smislenim društvenim razvojem, urbanom estetikom, običajima i načinom života, što je sve karakterisalo Herceg Novi i Cetinje.

To su kvaliteti koje svjetske visoke zaštitarske institucije UNESCO i Savjet Evrope favorizuju i kao značajne čuvaju.

Nije rijetka praksa u svijetu da se porušeni objekti – arhitektonski značajni obnove: Mostarski most, Staro Mjasto u Varšavi (na UNESCO-voj listi), Stari Frankfurt, Drezden i mnogi drugi. Zašto ne obnoviti hotel ‘Boku’ u Novome i hotel ‘Grand’ na Cetinju. Praksa je i to konzervatorske doktrine podržavaju, posebno kada se ima dokumentacija i zna se tačno kako je što izgledalo.

Etika i filozofija civilizacijskog razvoja naroda dominantno podrazumijeva memoriju kao bazu razvoja i niko nema prava da uništava  graditeljsku  memoriju jednog naroda. U korpusu ljudskih prava, pravo na kulturnu baštinu spada u fundamentalno pravo”, zaključuje Mitrović.

 

Država ne brine o graditeljskom nasljeđu

Leave a Reply