vizkultura.hr

O projektu:

Dominikanski samostan u Ptuju može se pohvaliti s više od 800 godina povijesti, koja je u različitim stupnjevima izražena u njegovoj strukturi izgradnje. Dominikanci su došli u Ptuj u ranom 13. stoljeću, kada su dobili zemljište unutar gradskih zidina, na samom rubu zapadnog kuta. Uz postojeće romaničke građevine, započeli su gradnju samostana i crkve, koja je uz transformaciju romaničke konfiguracije u trenutnu baroknu formu, imala i nekoliko gotičkih faza. Ostatak samostanskog kompleksa dijeli sličnu sudbinu, međutim, struktura gotičke građevine znatno prevladava u očuvanju, za razliku od one iz srednjeg vijeka.

Nakon raspuštanja samostana u kasnom 18. stoljeću zgrada je doživjela brojna načine korištenja – od vojarne, bolnice, muzeja, do socijalnog stanovanja, da spomenemo samo one najznačajnije. Tijekom tog vremena kompleks je imao svoje uspone i padove, ali svaka od tih svrha korištenja ostavila je trag u smislu proširenja i prenamjena. Zona središnjeg broda je zbog toga najviše patila, izgubivši u procesu ‘barokizacije’ cijeli dio apside.
Novi barokni središnji brod bio je uguran između preostalih uzdužnih zidova, i do danas ukazuje na svoj neobičan, izduženi volumen.
Nakon raspuštanja samostana crkva je bila podijeljena na tri etaže po svojoj vertikalnoj osi, što je utjecalo na nastanak dodatnih prozorskih otvora u smislu probijanja zidova. U preostalom dijelu samostana intervencije nisu nikada bile toliko destruktivne, sastojeći se uglavnom od nadogradnje, a nakon raspuštanja samostana, veći prostori pretvarali su se u manje.

Uz tako raskošnu i nadahnutu povijest, sljedeći nesretnu sudbinu nakon raspuštanja bratstva, renovacija dominikanskog samostana predstavlja vrlo zahtjevan zadatak i veliku odgovornost. Za uspješnu obnovu povijesne građevine, ključno je održati građevinu u službi i težiti za novim programom koji će predstaviti njegov povijesni i umjetnički značaj. Zgrada treba biti obnovljena za buduće korištenje bez većih invazivnih intervencija, koje mogu oštetiti povijesnu strukturu.

Kongresni i kulturni centar blizu su funkciji koje je zgrada imala u vrijeme svog dovršenja – u prošlosti su manastiri igrali ulogu kulturnih i znanstvenih središta, dok je u srednjem vijeku crkva služila kao jedno od rijetkih mjesta za unutarnja javna okupljanja / događanja.

Zbog sličnosti u programu, samostanski kompleks gotovo besprijekorno služi novoj organizacijskoj shemi. Glavna dvorana za događanja smještena je u nekadašnjem prostoru središnjeg broda, dok su sve ostale pomoćne prostorije postrojene oko samostana; manja dvorana je u nekadašnjoj blagovaonici, a druga se nalazi na mjestu bivših radnih prostora. Samostan služi kao ulazni hodnik i glavni čvor svih puteva kroz zgradu.Ispreplitanje različitih građevinskih stilova stvara krhka i osjetljiva okruženja, koja nude izvrstan prostorni okvir sam po sebi. Svi manji nedostatci koji utječu na udobnost korisnika bogato su kompenzirani umjetničkim i povijesnim iskustvom.

Višegodišnja potraga za kompromisom između zahtjeva konzervatora i funkcionalnih zahtjeva novih sadržaja, uzeta je unaprijed u obzir s arhitektonskim idejama informiranih ponajviše stavovima poštivanja spram izgrađenoj i kulturnoj baštini.

Da bi arhitektura zadovoljila sve potrebne prostore koji se zahtijevaju predviđenim programom već u prvoj fazi da kompleks funkcionira ispravno, konzervatorsko-restauratorski radovi se izvode postepeno i traju znatno duže. Zbog velikih površina koje su samo djelomično otkrivene i restaurirane novi zahvat je bio ograničen isključivo na površine gdje nema novih arheoloških nalaza ili gdje se očekuje konzervatorska intervencija, a to je pod. Pod sadrži široki dijapazon novih tehnoloških funkcija potrebnih za obnovljene kongresnog i kulturnog centra, od instalacija do mreže grijanja, ventilacije, rasvjete i zvuka. Zidne površine ostaju netaknute i spremne za zahtjevnije obnove, što će iziskivati dodatno vrijeme kada zgrada već bude u uporabi.

Sama činjenica da se povezuju već dovršeni prostori, nedovršeni I oni izvorni – iz različitih povijesnih razdoblja – izraz tog novog “prekrivanja” (poda) prisutniji je nego što je očekivano.
Prostori su međusobno povezani u više čvrstu projektiranju cjelinu crnim betonskim podom, dovoljno neutralnih kako bi se izbjeglo natjecanje s ljepotom restauriranih dijelova zgrade, a ipak kontrastnih u odnosu na dijelove zgrade koji su još u procesu obnove.

Ova prostorna koncepcija jednostavnog dizajna ima ključni zaokret u glavnom dijelu prostora – središnjem brodu. Nakon što su dodatni katovi srušeni, kasniji arheološki radovi otkrili su bogate nalaze u središnjem dijelu nekadašnje gotičke crkve. Grobovi, ostaci stepenica i podovi izrađeni od rimskih nadgrobnih pokazuju se ” in situ “. Iznad ovog dijela nastaje novi nivo u prostoru, stvarajući etažu koja istovremeno služi kao tribina za posjetitelje, i djeluje kao prostorna particija između rekonstruirane barokne crkve i ostataka nekadašnje gotičke građevine .

Put uz stubište koje vodi prema sjedalima posjetitelja pretvara se u niz različitih prostornih iskustava. Počevši sa šetnjom usred arheoloških nalaza, prvi podest nudi pogled na tlocrt nekadašnje gotičke građevine, na drugom podestu su novootkrivene pojedinosti o srednjovjekovnoj arhitekturi, dok se na kraju, prema vrhu, postupno otvara pogled na cjelokupan ansambl središnjeg broda. Kontrast između novog poda i povijesne suštine nekadašnjeg samostana je namjerno potencirana u «crno na bijelom» izgledu glavne dvorane, referirajući se na poznatu crno – bijelu simboliku Dominikanskog reda u kojem je bijela simbol nevinosti, a crna skromnosti.

‘Ptuj Performance Center’
Lokacija; Ptuj Slovenija
Autori: Enota enota.si
Projektni tim: Dean Lah, Milan Tomac, Polona Ruparčič, Andrej Oblak, Maruša Zupančič, Alja Černe, Tjaž Bauer, Petra Ostanek, Nuša Završnik Šilec, Nebojša Vertovšek
Površina: 3527 m2
Izgrađena površina: 600 m2
Neto površina: 550 m2
Fotografije: Miran Kambič

Više o arhitektima: enota.si