vizkultura.hr

Saša Šimpraga osnivač je i voditelj platforme 1POSTOZAGRAD, koja se volonterski bavi poboljšanjima Zagreba i jedna je od najaktivnijih građanskih inicijativa u Zagrebu. U ovom intervjuu govori o radu platforme i nekima od inicijativa i prijedloga za Zagreb kao što su zagrebački „High Line“, umjetnički grad u bivšoj klaonici, tjedni večernji sajam knjiga na Dolcu ili Zagrebački bijenale gradova.

trogir, foto h.v.

 

Platforma 1POSTOZAGRAD bavi se Zagrebom kroz niz inicijativa i akcija. Kada je i zašto pokrenuta?

Saša Šimpraga: 1POSTOZAGRAD zapravo je nastavak mojih ranijih aktivnosti vezanih uz poboljšanja Zagreba, a koje su startale više manje iz revolta. S vremenom shvatite da je iz pozicije zagovarača uputnije da incijative pokreće grupa ljudi nego pojedinac. Zato sam 2012. godine okupio neke istomišljenike i bliske prijatelje koji mi u tome pomažu, a s vremenom smo dobili i veliku mrežu suradnika i suradnica koje konzultiramo i koji doprinose radu na pojedinim njima bliskim akcijama i inicijativama. 1POSTOZAGRAD je neformalna građanska inicijativa i sve radimo bez ikakvog proračuna pa svatko doprinese kad i koliko može, a sve skupa ima efekta i stvari se ipak pomiču. Kako je to rekao Siniša Labrović: javni prostor počinje u svakome od nas.

1. DRVORED_ZA_BERISLAVICEVU, 1postozagrad

► Koliko ste uspješni u radu?

Saša Šimpraga: Najveći broj inicijativa platforme 1POSTOZAGRAD zapravo nije uspio ili nije još uspio. Naime, procedure su izuzetno duge, zagovaranje traži kontinuirani angažman i općenito sve to traži vremena. No, točke oko kojih se angažiramo su u pravilu one za koje mislimo da su kad tad ostvarive i da su, prije svega, u javnom interesu. Od nekih uspjeha koji su se već dogodili istaknuti mogu činjenicu da je zagrebačka Zelena potkova 2013. godine dobila deveti po redu javni park i to na mjestu gdje je Grad prvotno planirao parkiralište, što je tada i zaustavljeno. Po najavama očekujemo i da bi do kraja ove godine trebala završiti kompletna obnova tzv.vrta za odrasle s bazenom na Trgu kralja Petra Krešimira IV.

2. 1POSTOZAGRAD

Bavli smo se i nekima od nizom ulica koje su dobile drvorede, npr. Islandska, postavljene su neke klupe, npr. u Gajevoj oko skulpture Razlistana forma itd. Generalno, bavimo se malim stvarima koje su ostvarive u datim okolnostima, a koje skretenjem pažnje na problem i alternative možda mogu pokrenuti one velike i potaknuti i druge da se angažiraju. Uz to bavimo se i onim kompleksnijim problemima, a te su naše aktivnosti uglavnom nevidljive, primjerice inicijativa za izmjene GUP-a u korist zelenih površina. Do sada smo se bavili dvjema lokacijama, u naselju Vrbani III. i na Kajzerici, a zajedničko im je da oba naselja doslovno nemaju javne parkove pa za jedine preostale zelene površine zagovaramo da postanu javni parkovi.

Platformoma 1POSTOZAGRAD na nekima od inicijativa surađuje s projektom Ars Publicae koji također vodiš. Čime se projekt točno bavi i kakva je ta suradnja?

Saša Šimpraga: 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun, ne raspolaže nikakvim sredstvima i sve se radi kroz počasni rad tj. volonterski. S druge strane, Ars Publicae je projekt koji ima vrlo skromni produkcijski proračun temeljem godišnjeg javnog natječaja Ministarstva kulture. Grad Zagreb taj projekt, unatoč najvišim ocjenama na povjerenstvu, ne podržava. Projekt se primarno bavi pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, a uz produkciju radova koja je vrlo limitirana sredstvima, radimo i male urbanološke datoteke ciljanih zona i pokrećemo neke od akcija za poboljšanje grada. Naime, neke od radova koji se izvode u sklopu projekta Ars Publicae tako ponekad vežemo za inicijative koje pokreće 1POSTOZAGRAD kao svojevrsnu podršku na terenu i radi veće vidljivosti. Jer da bi neki problem, osobito one veće, riješili, prvo ga morate učiniti vidljivim.

Unutar toga projekta i sam si autor nekih umjetničkih intervencija po gradu. Možeš li navesti neke od njih?

Saša Šimpraga: Ugao Fedora Kritovca u Parku Stara Trešnjevka, osim počasti toj izuzetnoj osobi, imao je pokazati i kako bilježenje sjećanja u javnom prostoru ne mora biti anakrona forma, a ni skupo. Imam još nekoliko radova koji se bave imenima ulica, a koji nisu nastajali vezano uz projekt.

3. Sasa Simpraga, Ugao Fedora Kritovca

Još jedan moj rad je realiziran prošle godine u sklopu programa Novi kvartovi – Sekvoja Johna Cagea u najnovijem zagrebačkom kvartu, Novom Jelkovcu, gdje smo izveli uopće prve ikad umjetničke intervencije i time taj i još neke od perifernih novih naselja stavili na kulturnu kartu grada. Ulice u Novom Jelkovcu nazvane su u čast skladatelja i muzikologa, a sadnjom sekvoje, čije je veće primjerke u Americi uobičajeno imenovati, istovremeno se nadograđuje muzikološka matrica naselja, oplemenjuje javni prostor i odaje počast jednom velikom umjetniku koji je svojevremeno boravio i u Zagrebu kao gost Muzičkog bijenala.

4. sasa simpraga, sekvoja johna cagea, novi jelkovec, 2104, katarina zlatec

U skopu projekta Ars ove se godine bavite zonom Tromostovlje i zagovaranjem Savskog trga na mjestu sadašnjeg okretišta na južnom kraju Savske ceste. Kakvo je to mjesto danas?

Saša Šimpraga: Prema procjenama ZET-a, frekvencija putnika na okretištu Savski most kreće se od 20 do 25 tisuća dnevno što ga čini jednim od ključnih zagrebačkih terminala. Unatoč tome, po pitanju uređenja do danas je svaka intervencija u taj prostor bila posljedica improvizacija i taj prostor nije nikad cjelovito sagledan i adekvatno uređen. On je sad bez temeljne komunalne opreme i osnovnih potreba poput klupa, javnog WC-a ili pumpe s besplatnom pitkom vodom.

5. savski trg, sasa simpraga, 2015

Termin Savski trg sam za taj prostor uveo još u mojoj knjizi „Zagreb, javni prostor“, kako bi se već na razini imena sugerirala njegova poželjna upotreba. Čitav taj prostor mogao bi postati nevjerojatno atraktivan javni prostor. Svakako je poželjno, ali nije uvjet za neka nužna poboljšanja, preseljenje terminala. Novi se terminal planira nešto sjevernije od postojećeg iako bi ga zapravo uputnije bilo smjestiti na mjestu sadašnjeg rasadnika na Kajzerici jer ionako većina autobusa ide za južne dijelove grada čime se rasterećuje i promet. Na toj lokaciji mjesta ima i za preseljenje sadašnjeg glavnog Autobusnog kolodvora. No, neovisno o tome, prostor Savskog trga vapi za uređenjem koje je prilika da se on i sadržajno unaprijedi jer se ipak radi ne samo o povijesnom mjestu izlaska Zagreba na Savu, već i danas najživljoj točki na zagrebačkim obalama Save. Najbolji način za to je, jasno, kvalitetni javni natječaj, no nisam siguran da će do toga i doći.

Tu misliš na prijedlog ahitekta Branka Silađina?

Saša Šimpraga: Slađinov prijedlog na nekoliko točaka programski daje odličan input. Konkretno npr. sviđa mi se ideja konzolne istake na sredini Savskog mosta i gledalište prema Zelenom mostu, uz svu ostalu opremu kao što su klupe i zelenilo. Sve to ide u smjeru otvaranja mogućnosti boravka i stvaranja mjesta, a ne samo prolaska. To je nešto što je jednostavno odlična ideja. Samo oblikovanje je nešto drugo. Na programskoj razini podržavam i ideju novog „drvenog grada“ s restoranima i kafićima na mjestu nekadašnjeg kupališta, odnosno to je jedan od prijedloga koje sam i sam predložio u mojoj knjizi, gdje zagovaram da bi se novi objekt mogao upravo u materijalu, drvu, referirati na povijest mjesta.
No, sada opet imamo situaciju da za prostor koji bi zbog svoje važnosti nužno tražio natječaj, natječaja nema. Sve to rezultira činjenicom da se iz prostora ne izvlači maksimum, a ne vidim zašto bi tome trebalo biti tako. Zagreb raspolaže s nevjerojatnim kreativnim i kvalitetnim potencijalom, a sustav treba posložiti na način da se taj potencijal može ostvariti. Ova konkretna lokacija svakako zaslužuje natječaj, no s obzirom na nenormalan način funkcioniranja grada, profil gradske uprave, sve to otvara niz pitanja poput: bi li se natječajem uopće išta ostvarilo jer je natječaja za širu zonu već i bilo pa se ništa nije dogodilo.

Kako gledaš na odnos budućeg trga i grada sa Savom?

Saša Šimpraga: Velika prednost lokacije sadašnjeg okretišta i njen glavni potencijal kao budućeg Savskog trga je upravo u kontaktu s rijekom. Prednost je i da je tamošnji inundacijski pojas najuži pa je uz minimalnu preregulaciju, po mogućnosti kao dio šireg plana, moguće ostvariti kontakt s vodom kao poželjnu kvalitetu urbanog prostora i nešto što Zagrebu u kontekstu njegove rijeke jako nedostaje. Mogla bi to biti gradska plaža, rampa, kejevi ili neki drugi način koji bi otvarao mogućnost boljeg doživljaja rijeke. Možda i kao svojevrsni eksperiment u malom mjerilu.

6. voda u gradu, tamara brixy

Općenito je voda izuzetno bitan element javnog prostora, a Zagreb ima neke nevjerojatne potencijale. Od same rijeke koja je sad svedena na kanal do šetališta uz potoke čime bi se pješačkim i biciklističkim koridorima spojila Medvednica i Sava, a koji bi se mogli realizirati u etapama. Na mikro razini tu je i potreba više česmi s besplatnom pitkom vodom. Svakako bi trebalo, a nadam se da ćemo se time pozabaviti u budućnosti kroz neki projekt i natječaj, promišljati novu standardiziranu zagrebačku česmu koja bi za razliku od starog tzv. željeznog Franceka, bila dostupna svim dobnim skupinama jer sa sadašnjih pumpi starije osobe ne mogu ili teško mogu piti budući da zahtjeva znatno saginjanje. Nova bi pumpa trebala nuditi i mogućnost da piju i životinje. Takvu suvremeno i kvalitetno oblikovanu pumpu ili česmu trebalo bi postaviti u sve zagrebačke javne parkove kao dio standardne opreme, što je također jedna od inicijativa naše platforme.

U toj zoni kroz projekt izvodite i nekoliko umjetničkih intervencija na i oko budućeg Savskog trga.

Saša Šimpraga: Ove godine kroz projekt Ars Publicae izvodimo tri rada u toj zoni. Rad Tare Ivanišević nazvan je „Kod mosta“ , a autorica kroz jedan ljetni mjesec blježi otkrivanje prostora koje objavljuje na blogu iz kojeg je vidljivo koliko je već sada, tako neuređen, taj prostor nevjerojatno slojevit i zanimljiv. Intervencija Katerine Duda i Vlatke Blakšić bavi se konkretnim poboljšanjem uvjeta na okretištu, instaliranjem sjedišta tamo gdje nedostaju, a rad Davida Kabalina suptilna je i višeznačna intervencija koje će biti izvedena na Savskom mostu.

U sklopu aktivnosti 1POSTOZAGRAD, nedavno je održan i veliki prosvjed za javni park na Kajzerici. Što točno zahtijevate?

Saša Šimpraga: Kajzerica je kvart koji ima više od 5 000 stanovnika i doslovno niti jedan javni park. Za jedinu preostalu livadu gdje bi se park mogao dogoditi, a koja je već dijelom u javnom vlasništvu, tražimo da postane javni park. Inicijativu za park pokrenulo je zajednički nekoliko organizacija civilnog društva. Osobito smo zahvalni prijateljima iz Astronomskog društva Beskraj koji su na naš prosvjed došli s teleskopima i satima strpljivo educirali ljude, a time i popularizirali astronomiju.

7. PARK ZA KAJZERICU

Simbolike ima i u tome da se astronomija nudi tamo gdje se nasilno želi ugurati izgradnja crkve za koju postoji mnogo bolja lokacija u fizičkom centru kvarta, u Dolinarovoj ulici. Zahtjev za crkvom je legitiman, ali treba istanuti i da izgradnja crkve nije javni interes kao što je to npr. izgradnja vrtića, škola, bolnica, nasipa ili parka. Činjenica da javne službe do danas nisu uopće predvidjele javni park, dovoljno govori koliko smo nisko pali, odnosno koliko su ovakve kampanje važne.

Bez javnog natječaja gradi se i most prema Botaničkom vrtu. Kako na to gledas?

Saša Šimpraga: Most je dio šireg projekta novog parka na Zelenoj potkovi koji je čitav nastao bez javnog natječaja, iako ga se tražilo. Ponovo ističem da je Zelena potkova 2013. godine, nakon više od jednoga stoljeća, dobila deveti po redu javni park. Inače, taj smo park nazvali Smogovac i to nakon prvog ikad u Zagrebu provedenog javnog natječaja za ime neke javne površine, a što je bio dio procesa zagovaranja parka. Naime, park se dogodio nakon opsežne kampanje koju je podržalo stotine javnih osoba, strukovnih i drugih organizacija te peticije građana i to tamo gdje je Grad inicijalno planirao parkiralište. Vrlo smo zahvalni svima koju su tada, a i inače podržavaju naše inicijative jer je u toj važnoj podrški i dobar dio našeg uspjeha. S novim parkom, osim što je Zelena potkova zaokružena u Zeleni sustav, Zagreb je dobio i jednu osobitost, a to je park neposedno uz perone Glavnog kolodvora. Inače, sličnu stvar moglo bi se napraviti i između kolodvora i pošte s istočne strane gdje će u budućnosti vjerojatno biti i jedan od koridora za Gredelj.

8. DEVETI PARK

U zagovaranju parka tražili smo i javni natječaj za njegovo uređenje i iznijeli niz programskih smjernica, a jedna od njih bila je i mogućnost otvaranja komunikacije prema Botaničkom vrtu i dalje prema Runjaninovoj ulici. Ta komunikacija je svakako poželjna. Ono što smo predložili je izgradnja pješačke i biciklističke staze sa sjeverne strane željezničke pruge, uz Botanički vrt, za što prostor postoji i koji se kao takav već koristi, ali je neuređen pa i nesiguran. Kao argument u prilog tog prijedloga ide da je Botanički vrt polovicu godine, zimi, zatvoren, pa bi zatvoren bio i most, a ukoliko bi se ta komunikacija napravila uz prugu, onda bi ona istovremeno služila za ulazak u Botanički kad je on otvoren. To je i najkraći pješački koridor od kolodvora do Runjaninove i SC-a.
Ne tvrdim da je ikoji moj prijedlog bolji, ali ovo je jedan od razloga zašto o projektima treba razgovarati, a Zagreb Forum trebao bi biti mjesto za to prije donošenja konačnih odluka. No, tu je sad i drugi problem, a taj je da i onda kad nekakva procedura postoji, općenito je u našem sustavu planiranja institucija javne rasprave dijelom besmislena jer se odluke donose unaprijed. U tome je smislu nužna reforma koja negdje treba i početi. Ne bi trebalo biti razloga da Zagreb ne dobije najbolje.

Što misliš o toj praksi da natječaja nema?

Saša Šimpraga: Činjenica je da nijedan javni prostor uređen u Zagrebu od neovisnosti do danas nije ponudio izvrsnost, pa ni blizu toga. U usporedbi s nekim drugim razdobljima, rezultat je još porazniji. U smislu pristupa i oblikovanja grada, Zagreb danas živi mediokritetstvo i gore od toga, a nije da nemamo ljude koji imaju znanja i sposobnosti. Uzmimo za primjer samo niz trgova koji su pod izlikom, inače nužne obnove, zapravo devastirani – Cvjetni, Trg burze, Iblerov, Langov, Kvatrić itd. Taj fenomen nazvao sam zagrebačkom krizom trgova. Nakon 25 godina takve prakse i dugoročnih šteta, jer implementirana rješenja traju desetljećima, nužna je promjena. Treba nam drugačiji pristup, upravljanje i posljedično oblikovanje i sve što ono nosi.

Jasno je da je ključ uspjeha svakog natječaja dobar program temeljen na suvremenim smjernicama i kvalitetno i kompetentno žiriranje od stručnjaka s ugledom u pojedinim područjima. Dakle, nije sve u činjenici da se za neki prostor raspiše natječaj, već je itekako važno i kakav. Neke od spomenutih prostornih devastacija bile su i na temelju provedenih natječaja. Jedan od mogućih smjerova promišljanja nužne reforme mogao bi ići prema tome da bi pri selekciji radova trebala postojati mogućnost korekcija prijedloga. Primjerice, žiri može odabrati tri najbolja prijedloga koji potom ulaze u daljnju proceduru i razrade i to nakon javne prezentacije u npr. Zagreb Forumu. Tu se otvara i mogućnost građanske participacije gdje neke prijedloge možete u potpunosti zanemariti, a one dobre možda uvažiti kako bi projekt bio bolji. Predloženim pristupom korist bi bila višestruka, od toga da bi se implementirala najbolja rješenja, do toga da bi se razvijala kultura prostora. Takav pristup predstavljao bi iskorak i sasvim sigurno bi se odrazio na kvaliteti prostora. Naime, javni prostor nije samo oblikovni izazov već je ključno ono što je krajnji cilj toga oblikovanja, a to je društveni moment, sve ono što čini grad čega je njegovo fizičko ustrojstvo samo jedan dio – dio procesa stvaranja mjesta i grada.

Koliko nam je dizajniranje javnog prostora važno?

Saša Šimpraga: Možda da to ilustriram jednim ljetnim primjerom sada kad su svi razgolićeni. Još je Rudi Supekpisao kako je jedna od karakteristika javnog prostora to da ljudi vole gledati druge ljude. Ljetna erotiziranost grada vrijednost je sama po sebi, a da bi ju doživjeli trebaju vam javni prostori koji će sugerirati boravak, stvarati boravišne i ambijentalne kvalitete, projicirati društvenost. Sve to je u direktnoj vezi s oblikovanjem prostora.

Kako gledaš na šatorizaciju centra Zagreba?

Saša Šimpraga: Promjena organizacije i načina upravljanja donjogradskom pješačkom zonom nešto što je platforma 1POSTOZAGRAD odavno predložila gradskim tijelima. Pritom smo iznijeli i vrlo jedostavne smjernice koje nikoga ne zakidaju, već unose red. Ovdje treba reći da problem nije u terasama kao takvima i povremenom korištenju javnog prostora u komercijalne svrhe, već je stvar u načinu upravljanja, odnosno ključno je pitanje mjere. Doduše, neke su stvari potpuno neprihvatljive, a to je blokiranje glavnog trga mega šatorom i takvo vulgarno iznajmljivanje grada. Temeljno polazište trebalo bi biti da netko štiti javni interes, što je zadaća gradske uprave, no po stanju u prostoru to se ne bi reklo, a takve se praksa onda direktno odražava na kvaliteti života u gradu. Smatram da je najveći problem Zagreba postojeća gradska uprava, od toga da se grad sa baš svakim njihovim projektom zakida za svoj puni potencijal, do toga da Zagrepčani npr. plaćaju najskuplje komunalije u Europi i to zbog nečije nesposobnosti. Općenito je problem Zagreba što uvijek samo malo nedostaje da grad bude bitno bolji, ali je to malo u postojećim okolnostima vrlo teško ostvarivo.

U gradu su brojni prazni objekti industrijske arhitekture koji samo propadaju. Što treba napraviti?

Saša Šimpraga: Najbolji način zaštite objekata je njihova upotreba, a koja može biti i privremena. U arhitektonskom smislu možda najvredniji zagrebački industrijski sklop je onaj bivše Klaonice za koji sam predložio da se aktivira za svojevrsni zagrebački umjetnički grad. Taj bi kompleks mogao postati društveno i kulturno središte pripadajućega dijela grada koji se ubrzano transformira u poslovno-stambeni predio bez kulturnih sadržaja i uglavnom je mrtav nakon radnoga vremena. Ne manje važno je da bi time otvorila i mogućnost uređenja javnog parka u dvorištu klaonice i to u zoni gdje javnih parkova uopće nema, niti se planiraju. Stanje kompleksa je još uvijek takvo da je aktivacija relativno lako ostvariva, a vanjski i unutarnji multifunkcionalni prostori primjereni su i za izlagačku djelatnost, primjerice za smještaj donacija Dušana Džamonje i Ede Murtića. Sagleda li se karakter, važnost i veličina doniranih, i zbog nepostojanja prostora javnosti nedostupnih zbirki, upravo bi prostor bivše klaonice odgovarao njihovim kapacitetima, a s obzirom na veličinu i razvedenost kompleksa mjesta bi ostalo i za druge sadržaje. Tako se dio kompleksa odmah može ustupiti za brojne umjetničke ateljee i to umjetnicima svi generacija, jednogodišnjim i višegodišnjih ugovorima za beslatno korištenje. Mjesta ima i za komercijalni najam za kafiće, restrane i trgovine, a što bi sve osiguralo živost. Time bi se moglo ne samo oživjeti mjesto i sačuvati zaštićeni objekt, već bi se poticala i proizvodnja koju npr. kultura može dati i generirati sama po sebi.

9. kustosija, pjesacki most, vanja radovanovic

Važno je ukazati i na to da industrijska baština ne uključuje samo bivše tvorničke zgrade, već i druge materijalne ostatke nekadašnje proizvodnje koju je Zagreb izgubio u ovoj transformaciji iz grada industrije u grad trgovine. Jedan od tih tragova je i vijadukt u Kustošiji koji je nekad imao transportnu traku tj. bio je dio trase za transport sirovine koja je spajala današnji park Grmoščicu s ciglanom kod okretišta na Črnomercu. Osmislio sam, a to smo potom kroz 1POSTOZAGRAD i zagovarali, da se ta sada neiskorištena trasa uredi kao javna šetnica, dok bi vijadukt bio pretvoren u pješački most. Prijedlog je to koji, reciklirajući postojeću urbanu baštinu i uvažavajući potencijal lokacije, nudi sadržajnu nadogradnju i aktivaciju mjesta kao atraktivnog javnog prostora. Vrlo je važno da bi se time otvorila i nužna veza između parka Grmoščica i okretišta tramvaja na Črnomercu, a koja sad ne postoji.

10.

Jednim sličnim objektom bavili smo se i kroz projekt Ars Publicae kada smo 2012. godine proveli javni natječaj za intevenciju na vodotornju Gredelja iz 1930-ih, pokušavajući mu dati novu ulogu poligona za suvremenu umjetnost, ali i ukazati na njegovu vrijednost. Taj topos modernizacije jedinstvena je tipologija u Zagrebu koju bi svakako trebalo sačuvati.

► Platforma se bavila i reklamom Gorica koja je ove godine skoro završila na otpadu.

Saša Šimpraga: Drago mi je i da smo tog najpoznatijeg zagrebačkog slona uspjeli spasiti od skidanja, budući da nije riječ više samo o reklami, već nečemu što je u gotovo pola stoljeća postojanja postalo znak u prostoru, prepoznatljivi dio identiteta ulice i kvarta i dio urbane baštine. Neprihvatljiva je situacija u kojoj objekt na kojem se ta reklama nalazi ima, a sama reklama na njemu nema spomeničku zaštitu.

11. GORICA, ŠUBICEVA, KATARINA ZLATEC

Neizvjesna sudbina čeka i prostor Gredelja. Kako na to gledaš?

Saša Šimpraga: Prostor Gredelja prolazi transformaciju od strateške industrije do strateške lokacija, ali još uvijek nije postao strateška tema iako se radi o trenutno najvažnijem i najvrednijem prostornom resursu Zagreba. Taj je prostor kupljen novcem građana i građanki Zagreba i tako ga treba i doživljavati. On ne smije biti rješavan kao zona nekakve isključivosti, već imajući u vidu da je riječ o budućem srcu suvremenog grada koji i u svojoj novoj funkciji treba služiti stvaranju novih vrijednosti, razvoju, odnosno Zagrepčanima i Zagrepčankama čijim je novcem kupljen i kojima taj postor pripada. Prije par godina, u jednom tematu o Gredelju koji sam uredio za Zarez, sociolog Ognjen Čaldarović predložio je osnivanje Odbora za Gredelj, između ostaloga i kao nekakvog građanskog tijela koje bi branilo javni interes. To vidim kao potrebno.

gredelj, sasa simpraga

Za primjer neadekvatnog pristupa na razini strateških dokumenata prostorno-planskog razvoja, mogu navesti izgradnju tzv. VMD kvarta u Strojarskoj koji na urbanističkoj razini umanjuje potencijal prostora Gredelja jer sada direktno blokira potencijalni izlazak zelene osi na Držićevu. Pri analizi arhitekture ne može se ignorirati urbanizam, a nijedan osvrt na te objekte nije cjelovito sagledao njihov kontekst. Planiranju i rješavanju grada treba prilaziti integralno i inovativno, ali uvijek društveno odgovorno jer je to u javnom interesu, i konačno, s nekakvom vizijom.

Koja je veza između društvenog i prostornog uređenja?

Saša Šimpraga: Ona je neraskidiva pa prostorni planovi ili zahvati u prostoru utoliko odražavaju društvo koje ih donosi i izvodi, ali ga potom u nekoj mjeri i definiraju. Koliko duboko morate pasti da bi vam se nakon gotovo stoljetne tradicije modernog urbanističkog planiranja grada dogodilo npr. jedno Lanište? Takve devastacije prostora najbolja su slika vremena i društva koje ih je omogućilo, a posljedice takve prakse su dugoročne. Zato je vrlo važno, makar i na mikroprimjerima npr. borbe za jedan javni park tamo gdje takav sadržaj nedostaje ili prostorne geste kao što je jedna klupa umjeto terese kafića, isticati alternative postojećem eksploatatorskom modelu gdje s jedne strane imamo privatizaciju, nejednakost i nepravdu, a s druge ideale socijalne pravednosti, društvo solidarnosti i održivog razvoja koje je u svačijem interesu. Grad neće postati bolji sam od sebe.

Nedavno je predstavljena i studija razvoja Velesajma. Što vidiš za taj prostor?

Saša Šimpraga: Otvaranje kompleksa i njegova integracija u grad je preduvjet bolje iskoristivosti i održivosti u novim okolnostima, a mislim da bi taj prostor mogao živjeti i noću. Bilo bi možda zanimljivo i tamošnje ulice nazvati po brojevima, kako bi se i po tome razlikovao od ostalih novozagrebačkih kvartova. U svjetlu neuspješne kandidature Zagreba za europsku prijestolnicu kulture, mogu podsjetiti na jedan moj nekoliko godina stari prijedlog u kojem vidim i potencijal za globalno pozicioniranje grada i to osnivanjem Zagrebačkog bijenala gradova koje bi se održavalo upravo na Velesajmu. U osnovi je riječ o prijedlogu koja se bazira na ideji postojećih bijenala kojima se predstavljaju države, no u zagrebačkom slučaju to bi bili gradovi, možda putem suvremene umjetnosti ili između ostaloga i time. Za početak čitave priče iskoristiti bi se mogla postojeća i praktički potpuno neaktivna mreža gradova prijatelja Zagreba, a uključuje gradove kao što su London ili Šangaj. Takvim korakom ne samo da bi Zagreb dobio nešto jedinstveno u svijetu, već bi se i pozicionirao i profitirao.

Na koji način bi sama gradska uprava mogla stimulirati i poticati poboljšanja grada?

Saša Šimpraga: Još prije nekoliko godina sam prvi put predložio opći godišnji natječaj za poboljšanje grada. U osnovi se radi o prijedlogu koji ide i prema razvoju participativnog budžetiranja, no postoje neke razlike. Naime, predlažem da grad jednom godišnje osigura konkretni iznos, propiše jednostavna i jasna pravila i procedure, definira ugledne žirije interdisciplinarnog profila, a koji bi se redovito smjenjivali, te da na taj način odabrana rješenja kroz tekuću godinu budu i izvedena. Ne bi se radilo samo o arhitektonskim i sličnim intervencijama, već i npr. sadržajnoj nadogradnji kao što je npr. prijedlog tjednog večernjeg sajma knjiga na Dolcu. Smatram da kreativni potencijal ne treba potcjenjivati, već mu dati priliku da se manifestira i iskoristi za opće dobro. Siguran sam da bi grad već kroz nekoliko godina bio bitno unaprijeđen.

Što točno predlažeš za Dolac?

Saša Šimpraga: Inicijativu za pokretanje tjednog večernjeg sajma knjiga, stripova, filmova i nosača zvuka ga na Dolcu iznio sam prvi put u mojoj knjizi još 2011. godine, a formalno se zagovara kroz aktivnosti 1POSTOZAGRAD. Sajam bi bio nazvan u čast književnice Marije Jurić Zagorke koja je stanovala na Dolcu i čije je djelovanje neodvojivo od Zagreba. Tržnica Dolac izuzetni je javni prostor, a u svom svakodnevnom ritmu radi do popodnevnih sati da bi oko 17 sati ploha bila ispražnjena i oprana te od tada – prazna. Predloženo je da se Zagorkin sajam održava svaki tjedan, npr. četvrtkom ili petkom od 18 do 21 sat, kada bi svi koji to žele mogli doći prodavati rabljene knjige, stripove, filmove i nosače zvuka. Postoji mogućnost i da sajam bude otvoren za nakladnike, raznolike popratne događaje itd. Sajam bi trebao biti osnovan i vođen od stane Tržnica Zagreb i to po uzoru na sajam antikviteta na Britanskom trgu.

12. 10 golubova, sasa simpraga, 2013

Ideja Zagorkina sajma primjer je kreativne nadgradnje grada i to oslanjanjem na povijest lokacije, a Zagreb bi dobio sajam kakav postoji u gotovo svim velikim europskim i svjetskim gradovima. Dolac već sad nudi sve preduvjete za pokretanje tog sajma, ali i nevjerojatnu tišinu i ambijent koji je upravo idealan za prelistavanje knjiga. Pokretanje sajma s jedne strane može označiti početak artikulacije potencijala samog Dolca, a s druge, Zagorkin sajam mogao bi postati i središnje mjesto za knjigu u javnom prostoru Zagreba. Možda čak i najveći sajam knjiga na otvorenom u ovom dijelu Europe. No, ideju prvo treba znati i prepoznati.

Oni koji te znaju, znaju da ne koristiš javni prijevoz, auto ili bicikl, već hodaš. Kako si se za to odlučio?

Saša Šimpraga: Hodanje nije bila neka promišljana, već spontana stvar, još od škole. U Zagrebu već otprilike znam i koliko mi treba do neke točke. Odavno planiram i neku vrstu seminara o gradu koji bi se odvijao isključivo hodajući po gradu.

Povremeno organiziraš i neobične šetnje po gradu za javnost. Zadnja je bila na temu „Arheologije središta“, pa nedavna prva Jane’s Walk u Zagrebu koja je bila naslovljena „Od Bookse do Trga Europe – po brdima“ itd.

Saša Šimpraga: Šetnje vodim uglavnom kad me to netko pita, a nastojim da budu manje uobičajene ili da na uobičajenim rutama vidimo ono što je manje poznato. Drago mi je kad ljudi otkriju neka mjesta i negdje dođu po prvi put. Upoznavanjem grada podiže se i razina senzibiliteta prema prostoru.

13. janes walk

Pokrenuo si i pjesnički festival koji je jedinstven u svijetu, a događa se baš u Zagrebu. Kakav je to festival?

Saša Šimpraga: Festival 50 Poems for Snow radim s Aleksandrom Hutom Konom i Magdalenom Došen, a događa se na livadi iznad ljetnog kina Tuškanac, dakle na otvorenom i to noću na prvi dan kada padne obilniji snijeg. Festival nema nikakav proračun, a u pravilu nastupaju tri pjesnika koji čitaju nekoliko svojih pjesama i svaki po jednu autora ili autorice kojoj je te godine festival posvećen. Prošle godine to je bio Octavio Paz, a iduće će to biti Dželaludin Rumi. Ime festivala na engleskom nije slučajno jer od početka planiramo da postane međunarodni. Tako će se od predstojeće zime festival, nadam se, osim u Zagrebu, dogoditi i još u nekoliko europskih gradova, ali i van Europe.

16. 50 POEMS FOR SNOW

Postoje li neki drugi projekti ili građanske inicijative o Zagrebu koje bi istaknuo?

Saša Šimpraga: U Zagrebu djeluje niz grupa koje rade sjajno i na vrlo značajni način doprinose gradu. Spomenuti mogu npr. Zelenu akciju kao jednu od najvažnijih i najkorisnijih civilnih organizacija. Primjerice, njihov projekt Bicikopopravljaona ili Zeleni telefon koji mi je vrlo konkretno i korisno pomogao u više inicijativa, primjerice kada smo vratili posjećeni i već izbetonirani drvored u Medvedgradsku pred Cascade centrom. Izdvojiti mogu i Parkticipaciju koja je najzaslužnija da je Zagreb po prvi put u povijesti dobio mrežu gradskih vrtova, na čemu se od početka surađivalo s 1POSTOZAGRAD, a s njima blisko surađujemo i na još nekim inicijativama. Izdvojio bi i odlični projekt Mapiranje Trešnjevke koji radi grupa ljudi kojima je Zagreb strast.

Možeš li najaviti neke skore nove incijative platforme 1POSTOZAGRAD?

Saša Šimpraga: U pripremi je inicijativa za prvi zagrebački park autohtonih vrsta, a potom ćemo se baviti i jednim praktički neotkrivenim i izuzetnim kaskadnim prostorom u širem središtu grada za koji ćemo također zagovarati da se uredi kao javni park. U planu za ovu godinu su još neke inicijative, a sve su zapravo izrazito jednostavno ostvarive i smatram da će kad i ako budu realizirane bitno poboljšati grad. Na jesen ćemo možda krenuti i sa serijom tribina o gradu.

17. 1POSTOZAGRAD

Da sad odmah možeš ostvariti neke tri tvoje inicijative koje bi to bile?

Saša Šimpraga: Zagorkin sajam na Dolcu, zagrebački „High Line“ u Kustošiji i park na Kajzerici. Odmah bi dodao i iduće tri, a to su Savski trg, pješačke Masarykova i Martićeva i novi veliki suvremeni park na dijelu Gredelja koji bi se nadovezivao na budući glavni gradski trg kod Lisinskog koji kao da je zaboravljen. Da me pitaš isto za pola sata, vjerojatno bi nabrojao i nešto drugo.

_

Razgovarao: Srđan Sandić

Fotografije: Tamara Brixy, 1POSTOZAGRAD, 50 POEMS FOR SNOW, Mislav Predić, Vanja Radovanović, Saša Šimpraga, Katarina Zlatec

Više o projektima Saše Šimprage pratite na linkovima:

Platforma 1POSTOZAGRAD: https://www.facebook.com/1postozagrad
Projekt Ars Publicae: http://arspublicae.tumblr.com/
Festival 5O Poems for Snow: http://50poemsforsnow.tumblr.com/
Saša Šimpraga, “Zagreb, javni prostor”: http://zagrebjavniprostor.tumblr.com/

 

Grad neće postati bolji sam od sebe

Leave a Reply