Skip to toolbar

portalanalitika.me

mimicaprva

Rizort se uspješno pojavio u zemljama „trećeg svijeta“, kao što je Dominikanska Republika. Naša analiza je završila tako da smo shvatili da samo 13% dobiti ostaje u Dominikanskoj Republici, dok 87 odsto dobijaju međunarodni turoperatori. Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali bojim se da je odnos vjerovatno sličan, kaže za Portal Analitika svjetski poznati arhitekta Vedran Mimica.

Ugledni hrvatski arhitekta Vedran Mimica ocjenjuje da je vrijeme tradicionalnog masovnog turizma prošlo i da takvi modeli više nijesu primjereni te da se održivi turizam pojavljuje u novim oblicima. Mimica napominje da su Kostarika i Norveška dvije zemlje koje su najviše napravile u novom modelu održivog turizma.

-Vremena globalnog, masovnog turizma – nešto što su Španjolska i Italija „vježbale“ već godinama – pokazuje da takvi modeli možda više nisu primjereni 2014. godine, i da su, na određeni način, stvorili jednu vrstu „monokulturnog“ turizma, odnosno – globalnog turizma. S druge strane, turizam se sada pojavljuje u raznim oblicima: kao kongresni, medicinski, gay&lesbian, i pokazuju sasvim drugačiji odnos prema teritoriji. Dvije zemlje koje su najviše napravile na planu nečeg što bi mogli nazvati održivim turizmom su Kostarika i Norveška. Tamo je održivi turizam postao, na neki način, masovan, ali je još uvijek održiv u odnosu na način na koji je on raspoređen po teritoriji i na koji se velika grupa turista može povezati sa stvarnim lokalnim vrijednostima, kaže Mimica u razgovoru zaPortal Analitika.

mimica3

Arhitekta Vedran Mimica je aktuelni prodekan za istraživanje i šef master studija na Školi za arhitekturu Ilinois instituta za tehnologiju (IIT) u Čikagu. Zagrebački je student, koji se usavršavao na projektima vezanim za Dioklecijanovu palatu u Splitu, ljubljanski Plečnik i čuveni Tehnički univerzitet u Delftu. Bio je 22 godine angažovan u čuvenom Institutu Berlage u Amsterdamu kao šef katedre, zatim prodekan i pomoćnik dekana ove institucije, a takođe je bio rukovodilac edukativnih i istraživačkih programa. Renome je stekao i potvrdio kao predavač pri Asocijaciji arhitekata u Londonu, zatim na ETH-u u Cirihu, Sorboni u Parizu,Strelki u Moskvi, Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, MIT-u u Bostonu, SciArch-u iKalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu, Tsingui u Pekingu, Tongđi u Šangaju, Univerzitetu Ujedinjenih nacija u Tokiju, Katoličkom univerzitetu Čileau Santijagu, Univerzitetu Torkuato di Telja u Buenos Airesu i Technion-u u Haifi. Nagrađivan je kako za svoja istraživanja, tako i za rad sa studentima, a više puta je bio i kurator na Venecijanskom bijenalu, odnosno Roterdamskom bijenalu.

Autor je brojnih studija i projekata vezanih za savremeni arhitektonski izraz i nasljeđe, prije svega u Hrvatskoj, bio je jedan od predavača na ovogodišnjojLjetnjoj školi arhitekture – Kotor APSS koja se održava u okviru Kotor Arta. Iza nesvakidašnjeg naslova njegovog predavanja: „(Ne) Pokušavajte ovo kod kuće“,u stvari se „krije“ storija o svima nama bliskom fenomenu globalne turističke industrije i njegovom uticaju na lokalne zajednice, uz poseban osvrt na turističke rizorte. Da, upravo onakve kakvi posljednjih godina niču širom crnogorskog primorja, a prema najavama iz Vlade, uskoro će početi i na sjeveru naše zemlje.

Turizam kao prva svjetska industrija: Na početku, Mimica nas podsjeća na ključne podatke vezane za turističko privređivanje.

– Turizam je sada prva svjetska industrija i zapošljava 200 miliona ljudi, a promet je 3.500 milijardi dolara. U biti, svi smo mi turisti; 13 odsto stanovništva svijeta su turisti, a 12 odsto BDP-a prosječno se generira iz turizma. To znači da na turizam treba gledati kao na jednu ozbiljnu granu privrede, koja bitno utječe na razvoj u mnogim zemljama. Turizam je isto tako globalna pojava, a njegova definicija je jako jednostavna: to je binarna želja ljudi da promijene nešto što je svakodnevno u nešto što je neobično, nesvakodnevno. I – upravo ta želja pretvara nas u turiste – kaže sagovornik Portala Analitika.

mimica1

Mimica dodaje da je kritično pitanje upravo odnos između globalnih trendova i kakav je lokalni stav prema aktulenom trendu ili industriji. Kroz osmjeh kaže da bi „neki voljeli reći i – lokalnom otporu prema globalnim trendovima“.

-Vremena globalnog, masovnog turizma – nešto što su Španjolska i Italija „vježbale“ već godinama – pokazuje da takvi modeli možda više nisu primjereni 2014. godine, i da su, na određeni način, stvorili jednu vrstu „monokulturnog“ turizma, odnosno – globalnog turizma. S druge strane, turizam se sada pojavljuje u raznim oblicima: kao kongresni, medicinski, gay&lesbian, i pokazuju sasvim drugačiji odnos prema teritoriji. Dvije zemlje koje su najviše napravile na planu nečeg što bi mogli nazvati održivim turizmom su Kostarika i Norveška. Tamo je održivi turizam postao, na neki način, masovan, ali je još uvijek održiv u odnosu na način na koji je on raspoređen po teritoriji i na koji se velika grupa turista može povezati sa stvarnim lokalnim vrijednostima. U tom smislu, modeli u Norveškoj i Kostarici predstavljaju dva vrlo pozitivna modela.

Kako zaštiti lokalnu sredinu: Turizam, na žalost, nikada nije čuvao lokalitet na kome se razvijao. Naprotiv, nerijetko je ostavljao „neizlječive rane“ o kojima su morali da brinu lokalni stanovnici. Na pitanje da li je održivi turizam rješenje za takve probleme, Mimica odgovara:

– Pitanje je kako mi definiramo taj pojam održivosti. Njega je teško jednoznačno definirati, jer je to odnos u trokutu u kojem su na tri vrha ekonomski, socijalni i ekološki faktor. Ako hoćete razvijati turizam koji treba biti ekonomski jako uspješan, onda će najvjerovatnije „patiti“ socijalni ili ekološki aspekt; ako hoćete samo razviti ekoturizam, možda on ekonomski neće biti jako dobar. U diskusiji o održivom razvoju moramo shvatiti da je on međuzavisan, i da, kao takav, treba nekako ući u ozbiljne strategije razvoja. Radili smo jedan projekat za hrvatsku obalu sa nizozemskom vladom i nazvali smo ga „Novi svjetionici hrvatskog Jadrana“. Zanimljivo, taj projekt nije bio projekt razvoja turizma, nego razvoj sa socijalnim kontekstom, i to u procesu pristupa Hrvatske Europskoj uniji.

Ovaj projekat, nastavlja, predstavio je jednu zanimljivu zamisao, koju su dalje razvijali Udruženje hrvatskih arhitekata i Insitut Berlage, u kome je bio angažovan. A na kraju su došli do veoma jednostavnog, ali veoma dobrog zaključka:

mimica2

– Ako hoćete nešto raditi za turiste, onda prije svega morate misliti na građane koji tu žive. Jer, građani često postaju turisti u svojim gradovima. Ako razvijate gradove u Hrvatskoj, recimo, na obali Jadrana, onda će turisti u te gradove sigurno doći više nego da se grade neki rizorti, što je pak neka strategija razvoja u Hrvatskoj. Danas svaka mala općina od 1.500 ljudi želi da gradi dva rizorta, ali to se nije pokazalo kao izvodljivo i možda je sreća da se još nije dogodilo. Ono što je najzanimljivije u onoj diskusiji o odnosu turizma i lokalne sredine jeste pokušati zamisliti produktivni odnos između turista i lokalnih ljudi, što je veoma zanimljiva tema. Ali, što to točno znači, nije baš lako definirati. U svakom slučaju, to ne znači da će svi lokalci biti konobari i kuharice, a svi stranci gosti, nego to da postoji neki suživot između tih gostiju i, da tako kažemo, domaćina. Takvi modeli turizma vjerojatno će u budućnosti biti puno uspješniji – gosti će se manje osjećati gostima, a lokalci manje „domaćinima“. Zato onda ovi „subkulturni“ modeli turizma, kao što je kongresni, medicinski, kulturni, ekološki, mogu privući prema lokalnoj sredini i u lokalni kontekst, ljude kojima je profesionalno blizak taj koncept oko koje se razvio turistički proizvod. To znači i da ne postoji više godišnji odmor od 30 dana koji će se provesti na plaži i suncu, nego odmor postaje dio našeg radnog angažmana. To su neke promjene u vremenu u kome sada živimo i gdje bi se turistička industrija istočne obale Jadrana na određeni način trebalo orjentirati – potcrtava Mimica.

Da bismo saznali što su krajnji dometi i kako zaista funkcioniše jedan rizort, dali smo našem sagovorniku kratak „uvid“ u ono što se dešava u okviru projekta na Luštici: budući novi „stari grad“ imaće sve uslove za život i rad, prije svega, stanovništva koje bi se u njemu naselilo i postalo „lokalno“.

Koncepcija rozorta: Da li to znači da je takav projekat – recept za uspješan oblik rizorta?

Mimica kao reference za svoj odgovor nudi brojna istraživanja i projekte koja je radio Institut Berlage: novi rizorti u sjevernom, turskom dijelu Kipra, veza rizorta sa šest zvjezdica i najsiromašnijih stanovnika u okolini rizorta u sjevernom Brazilu, istraživanje o rizortu u Vrsaru (Istra) – na sat leta od Pariza – i koji je koji je cjelogodišnjeg karaktera za Club Med

– Rizort se, kao model, uspješno pojavio u zemljama „trećeg svijeta“, kao što su Dominikanska Republika i Tajland. Naša analiza je završila time da smo shvatili da samo 13 odsto dobiti ostaje, konkretno, u Dominikanskoj Republici, dok 87 procenata dobivaju međunarodni turoperatori. Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali bojim se da je odnos vjerojatno sličan. Kada smo na Roterdamskom bijenaluimali diskusiju, djelomično posvećenu toj temi, sa direktorom Tui-ja koji je najveći turoperator na svijetu, i rekli mu taj podatak, on je odgovorio da „po njihovim analizama – to baš nije tako“ i da ga mi „moramo razumjeti, jer on ima 140 miliona klijenata“. Rekao sam da razumijem, ali da bi i on morao razumjeti lokalnu sredinu u koju taj rizort dolazi.

Naš sagovornik dalje kaže da je Institut Berlage zato sa Markusom Misenom iTinom Di Karlo radio studiju kako rizort može da postane ekonomski generator razvoja određene teritorije, ali naglašava da u tom slučaju „mora postojati biznis plan koji će pratiti razvoj rizorta“.

– Upravo smo mi radili taj plan – kako te stanovnike u sjevernom Brazilu na određeni način mikrofinansirati, da bi oni razvili paralelnu ekonomiju uz rizort, a ne da rizort samo parazitira na globalnoj ekonomiji. To znači da rizort, hipotetski, postaje generator razvoja lokalne ekonomije. To su jako sofisticirane strategije, koje obično ne funkcioniraju u turističkoj industriji… Jako puno se može naučiti od turističke industrije radeći sa Club Med-om, pošto su oni nevjerojatno zanimljiva kompanija. Institut Berlage je radio cjelogodišnji rizort u Vrsaru, gdje smo pretpostavili ideju proizvodnog rizorta, koji ne troši energiju već je prozvodi i gdje su turisti djelomično i radnici u tom rizortu. To su u Club Med-u shvatili kao jako zamljivu ideju, ali su rekli da tržište još nije spremno za takvu vrstu razmišljanja. Međutim, svidjele su im se mnoge naše postavke u smislu korištenja resursa  i načina na koji ta potrošnja može biti puno „suvislija“ u odnosu na resurse nekog mjesta – poput vode, koja vam je za golf terene potrebna u nevjerojatnim količinama – ili samo korištenje teritorija.

Turoperateri, investitori i lokalna zajednica: Mimica smatra da, konačno, u turističkom razvoju postoje modeli „koji mogu da približe ili stvore produktivniji odnos između lokalnog stanovništva i gostiju“, ali da se oni još ne uklapaju u strategije velikih turoperatora ili velikih investitora.

mimica4

– Ono što je u ovom dijelu svijeta takođe vrlo loše za turizam jeste upravo naša vremenska krivulja sezonalnosti, u kome je lijepo vrijeme samo 90 dana – ili je možda i duže, ali je sezona kratka. Da bi se ta sezona produljila, što bi svi htjeli, naši gradovi moraju postati svjetskim gradovima, a to je malo teško ako nemate kritičnu masu. Dubrovnik izgleda potpuno strašno tokom zime, kao i većina gradova na primorju. A, Dubrovnik je, kao, neko turističko čudo. Međutim, gradovi poput Splita i Zadra, koji su i malo veći, polako počinju razumijevati ideju da bi je tu moguć taj „gradski turizam“, a ne samo turizam rizorta.

U nizu poučnih primjera, Mimicanavodi još jedan, a tiče se nastanka samih rizorta. Naime, prvi su se pojavili u 19. vijeku na sjevernoj evropskoj obali, u Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj, kao posljedica lošeg uticaja industrijske revolucije. Rizort je, na neki način, bio odgovor na „industrijski grad“. Zbog toga nam, dodaje, modeli rizorta danas mogu govoriti o budućim modelima gradova i obratno.

No, naš sagovornik smatra da u ovom dijelu Evrope još dugo nećemo moći da govorimo o turizmu koji će zaista biti – održiv. On vjeruje u neke „recepte“, ali sa žaljenjem konstatuje da ih „ozbiljna turistička industrija ne prihvata“.

– Treba shvatiti i to da turiste čine i školska djeca i stari ljudi. Europska demografska slika je katastrofalna i u Europi će u idućih 20 godina živjeti veliki broj penzionera. Nisam zagovornik stvaranja nekakvih geta, ni slučajno. Na kraju krajeva, svi ovi teritoriji polako postaju europski, naročito zemlje koje imaju malo stanovnika. A nešto što je, možda, nezamislovo za ovaj dio svijeta, jeste da će gradonačelnik na Ibici uskoro biti Njemac, a izabrala ga je većina stanovnika. To je neka vrsta i demokratizacije i modernizacije, a mislim da to nije nešto što naši ljudi ovdje, na istočnoj obali Jadrana, mogu zamisliti. Ovdje niko ne može dobiti izbore ako predloži, ili samo zamisli da će neki Njemac biti gradonačelnik. Taj politički model, jednostavno, ovdje nije moguć. I taj politički aspekt je jako važan. Na kraju krajeva, političke odluke se donose u odnosu na ovo o čemu smo govorili: globalne pritiske i lokalne odgovore na te pritiske – zaključuje Mimica.

Kristina JERKOV

Foto: d-a-z.hr, jutranji.hr, Kotor APSS

Građani postaju turisti u svojim gradovima

Leave a Reply