praksa

Iva Radošević

image

Komentar na tekst  „Tragedija plus vrijeme“, ČIP br. 05-08, listopad 2015.

Što je po naslovu trebalo biti “iskustvo studiranja” jednog studenta arhitekure, ispostavilo se kao mali priručnik generalizacija o studiranju. Dokaz tome je već prva rečenica „Svi smo došli na fakultet s jasnim ciljem.“ iza kojeg slijedi romantičarski opis našeg zanimanja. Cilj zbog kojeg smo došli je svakako bio potpuno nejasan, ali uključivao je želju za ostvarivanjem svojih potencijala, ništa više, niti manje. Nakon nepreciznog uvoda slijedi dio o emocijama gdje se 9 puta spominje riječ „frustracija“ vezano za vježbe iz arhitektonskog projektiranja, a zaključak nudi tek naznaku nekog obrata, ostavljajući čitatelja i dalje potresenim što jedan ugledan časopis objavljuje nečiju emotivnu ispovijest.

Bilo bi dobro da se tekstovi osobnog iskustva ne pišu u takvoj izolaciji, nego da se stave u kontekst. Pošto mi o kontekstu autora ne znamo ništa, nije u redu čitati kako se isti osjeća. Ako već postoje kanali koji studentima omogućuju pisanje i objavljivanje na internetu ili u časopisima, bilo bi dobro sjetiti se sljedećih korisnih savjeta: 1.razlikovati bitno (uloga studenta na arhitektonskoj sceni, utjecaj tehnologije na način studiranja arhitekture, socijalni odnosi između studenata, kvalitetna interdisciplinarnost, iskorištavanje studenata i/ili volontiranje itd.) od nebitnog (svi studenti arhitekture su zasigurno frustrirani jer je arhitektura zahtjevna), 2. razliku vlastitog iskustva i generalizacije (generalizacija je u ovom slučaju poopćeno vlastito iskustvo), 3. sve objavljeno na internetu, ostaje na internetu.

Vlastito iskustvo studiranja

Bilo bi jednostavno prepričati kako se kroz arhitekturu ostvarilo da mijenjam stvarnost i pridonosim nekom napretku, kako nespavanje nema korijen u strahu nego u želji da se najbolje moguće prikaže misao, kako sam upoznala fantastične ljude i krenula graditi vlastitu stvarnost koja sustavnim radom postaje dio objektivne stvarnosti, kako je super miris drvofixa, kako je Žižek jeben lik – zamisli da je arhitekt. Još jednom: to je samo izolirano vlastito iskustvo i ono je nevažno dok se ne stavi u službu istraživanja neke teze, te usporedi s ostalim iskustvima da bi generalizacija bila utemeljena. Neke stvari na arhitekturi bile su problemi, neke samo izazovi. Neke pobjede lake, neke teške. Neki profesori zainteresirani, neki manje. Neki studenti dijelili iste interese i bjesove, neki nisu. Unedogled.

image

Predaje, 08.06.2015., 05:15, AF (fundus autora)

Od mnoštva teza, ranije spomenutih, u ovom slučaju izdvojila bih nagli pad kvalitete rada kao posljedica bolonjskog sustava. Tema o kojoj se priča već godinama nije neki peh koji treba izvlačiti opet na površinu da bi se zabavili kritizirajući, nego na fakultetu više ne postoje mistična bića zvana „predbolonjci“ , a ne smijemo zaboraviti prednosti takvog sustava pa apeliram na oživljavanje dijaloga o istom. Fakultet upisan 2010. godine pružio mi je 2-3 godine koegzisitranja na petom katu fakulteta u opskurnom sobičku studentskog zbora, gledajući kako zbog ne-bolonjske fleksibilnosti, pristup studiranju arhitekture može biti puno usmjereniji na polja interesa koja će utjecati na buduću arhitektonsku produkciju, a sustav je poticao grupiranje, naspram ovog koji potiče kompeticiju, čak i onda kada se nisi spreman natjecati.

Kao što bolonjski sustav koji je hladan, štreberski, odrješit, nefleksibilan i naposlijetku brutalan podsjeća na ovu uzavrelu fazu kapitalizma, postavlja se pitanje da li je ispravno da institucija poput AF-a slijepo ide u skladu sa suvremenim tendencijama istovremeno zahtjevajući humanost koja je nestala zajedno sa bivšom državom?

Kako je najbitnije da se fakultet potpuno ne preda niti jednoj niti drugoj strani, treba se zapitati da li je bitnija produkcija mislioca ili inženjera.  Idealno bi bilo da se altruistični kriterij proteže pri izražavanju bilo kojeg argumenta, donošenju svake odluke, vršenju svakog čina, bez obzira da li je arhitekt umjetnik, inženjer, birokrat ili sve navedeno. Stanje je takvo da naši mladi studenti arhitekta doživljavaju kao birokrata koji, ako ima sreće, raditi će na „lijepim“ projektima, što god to značilo. Konflikt je očit kada profesor idelist nema ideje kako pokrenuti takvu masu ljudi, te se iskreno nadam da ne osjeća krivicu, jer nastala inercija među mladima nije nešto što oni mogu ili moraju moći rješiti s par sati praktičnih vježbi tjedno. U sustavu koji bi prešao s ove pretjerene sistematičnosti na usmjerenost produkciji dobrih projekata, uveo arhitektonsku edukaciju prije upisa samog studija te smanjio broj upisanih, ne bi dolazilo do konflikata koji nažalost često rezultiraju slanjem krive ili nebitne slike u javnost.

Pod pretpostavkom da ne možemo očekivati od institucije da će promijeniti svoj ustroj samo zato jer studenti smatraju da bi to bilo bolje, potrebno je pronaći prostor i vrijeme za djelovanje. Pošto su prve tri (najvažnije) godine fakulteta odlično strukturirane, ali izrazito intenzivne, jedino slobodno vrijeme je ono koje prethodi fakultetu. „Nultu godinu“ arhitekture zamišljam kao proširene pripreme za prijemni ispit. Uostalom, žalosno je da srednjoškolci izgovaraju riječi „idem na pripreme za prijemni“ umjesto „pripremam se za arhitekturu“. Nulta godina može se provoditi kao niz predavanja i/ili praktičnih vježbi koje se mogu održavati na fakultetu. Ostaje pitanje da li je to najbolje s obzirom da Google-generacija ima sve ponuđeno i sve što je potrebno je doza truda? Kod tog pitanja stajem na stranu google-generacije, kojoj i pripadam, jer je odnos mogućnosti dolaska do informacija obrnuto proporcionalan sigurnosti da je informacija kvalitetna. Samoobrazovanje može funkcionirati nakon fakulteta jer osim materije polaznici nauče kako istu filtrirati. Ako na vrijeme ne naučimo mlade arhitekte donositi sudove o kvaliteti, to će biti prepušteno Archdaily–u.

Nadam se da će ova kratka razrada samo jedne od mogućnosti djelovanja u datim okolnostima potaknuti da se iskustvo studiranja iz neke „teško ti je nama, malo spavamo“ aure s vremenom pretvori u „arhitektura je najbolja stvar koju čovjek može studirati“.

Iskustvo je…iskustvo je…iskustvo

Leave a Reply