Skip to toolbar

slobodnadalmacija.com

Untitled-1 copy

U svibnju ove godine, jedne sam subote, prvi put nakon desetljeća i desetljeća, bio u Ruskamenu. Bio je prohladan buran proljetni dan, bilo je još prerano za kupanje, pa je možda najslavnija plaža omiškog primorja bila pusta, a hotel gotovo bez gostiju. Spustio sam se na jednu od najljepših dalmatinskih plaža, sjeo na oblutke, toćao noge u prehladnome moru i ostao osupnut. Osupnut, ali ne prirodom nego nečim drugim.

Ono što me osupnulo jest hotel u Ruskamanu, hotel čijeg sam se izgleda sjećao kao dijete, ali sam ga te hladne subote vidio prvi put nakon tolikih godina. Taj hotel morao je biti izgrađen negdje tamo sedamdesetih, a njegovu arhitektu ne znam ni ime. Kako god, osupnuo me zato jer sam, gledajući taj jednostavni, elegantni, bijeli komad zgrade koja leži u boriku, shvatio kako hoteli uz more mogu biti lijepi, i kako su nekad bili lijepi.

Ravne linije, perfektna bjelina, niz jednostavnih terasa i ne previsoki objekt koji se spušta k moru nizom jednostavnih skalinada obrubljenih diskretnom rasvjetom koja ne remeti mir. Ruskamen nije jedini takav: od Vrboske do Krka, od Starog Grada do Makarskog primorja, jadranska je obala prepuna hotela građenih u socijalizmu, građenih u eri kad je građenje javnog objekta poput turističkog podrazumijevalo etos i odnos prema zajednici.

Uz pokoje iznimke, hoteli iz tog doba otmjeni su i lijepi. Uz rijetke iznimke, nastoje se uklopiti u prirodu, a ne njome dominirati. Uz rijetke iznimke, veliki su po mjeri održivog razvoja, a služili su da radnim mjestima i dovođenjem turista daju procvat selu ili mistu u blizini – a ne tomu da to selo ili misto unište kao nelojalni konkurent.

Ta prelijepa (i mala) zgrada u Ruskamenu jedna je od takvih zgrada, i jedna od onih koja je imala sreće. Jer, mnoge druge su upropaštene ili zapuštene, sravnjene ili unakažene do neprepoznatljivosti, a da nitko osim pokojeg arhitektonskog sajta nije ni kapnuo suzu za njima. I nije ni čudno da je tako, jer se arhitektura mrske “komunjarske” moderne ionako u nas tretira kao smeće, a konzervatorske službe najčešće uzgajaju mentalitet po kojem ništa mlađe od baroka nije doli škart.

Upravo zato me prije koji tjedan razveselila novost kako su dalmatinski konzervatori zaštitili jedno od velikih, nepoznatih remek-djela hrvatskog moderniteta – dječje lječilište u makarskom mjestu Krvavici koje je 1963. izgrađeno po projektu arhitekta Rikarda Marasovića. Koliko god me ta vijest obradovala, toliko me uzrujao jedan drugi tekst koji je ovih dana izišao u “Slobodnoj Dalmaciji”.

Bjesomučne zavjere

Riječ je o jednom opasno diletantskom i razoružavajuće neobrazovanom tekstu u kojem se lokalna dopisnica “Slobodne” zgražava nad zaštitom Krvavice, kuje neke bjesomučne zavjere oko nje i prenosi izjavu baškovodskog načelnika koji je unesrećen zaštitom, jer sada na tom mjestu neće moći niknuti nešto šarenije, bahatije i veće. A ta ista bolnica – koju bi baškovodski poteštat i novinarka tako rado vidjeli kao gomilu šute – prije samo deset mjeseci bila je jedna od glavnih zvijezda velike izložbe “Socijalizam i modernizam” u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je predstavljena kao primjer inventivne, avangardne gradnje u osjetljivom primorskom ambijentu.

A ta posve zaboravljena zgrada na tu je izložbu dospjela marom dvoje splitskih arhitekata – Mirande Veljačić i Dinka Peračića – koji su se zgrade sjetili, otkrili je javnosti i dali joj mjesto koje zaslužuje. Tek nakon toga konzervatorske su službe s podosta inercije zaštitile lječilište, a nekima je ispada i ta troma reakcija bila prebrza. U toj krvavičkoj priči možemo govoriti o dva skandala.

Prvi je činjenica da uskogrudna lokalna vlast ne prepoznaje vrijednost zgrade koja je zasigurno vrjednija od bilo čega što to selo ima, te što ne prepoznaje koju korist može izvući iz činjenice da ima slavno arhitektonsko djelo. Nažalost, to prilično govori o malomišćanskom primitivizmu, no malom mistu, upravo jer je malo, to se još može i oprostiti.

Drugi i veći problem je to što je tek zagrebačka izložba, odnosno privatni entuzijazam dvoje arhitekata, natjerala hrvatske službe zaštite spomenika da stave pod skrb to neobično, futurističko, avangardno zdanje, nalik nekoj fantaziji iz “Flasha Gordona”. A u tom smislu krvavička plućna bolnica nije iznimka. Dok uz Jadransku magistralu imate smeđu ploču koja vam indicira put do svake, pa i najneznatnije devetnaestostoljetne crkvice, dalmatinska i hrvatska moderna arhitektura izložene su spontanom masakriranju i anarhičnom preinačavanju bez ikakvog strukovnog korektiva.

Želite li se uvjeriti da je to tako, ne trebate ići daleko. Dosta vam je otići i pogledati Magašev stadion u Poljudu kojeg u ovih posljednjih petnaest godina svaki komunalni polušefić proizvoljno farba, ograđuje, uređuje, mijenja stolice i opremu, pri čemu sam stadion neumitno propada, a ruzinave mu armature strše iz cementa kao staračke vene.

Bojimo se modernizacije

Možda ćete mi prigovoriti da sam u teoretiziranju otišao predaleko, ali mislim da u tom prijeziru prema modernoj arhitekturi postoji i nešto duboko kulturno usađeno – a to je mržnja Dalmacije prema modernosti. Mi kao kultura sto godina izbjegavamo modernizaciju. Kao kultura mrzili smo industriju, ne volimo željeznicu, ne volimo demokraciju, ne volimo obrazovanje ni žensku emancipaciju, pa unutar tog atavističkog zazora prema modernosti svoje mjesto ima i zazor prema betonu, geometrijskoj liniji i ravnoj ploči.

Stoga ne treba ni kriviti baškovodskog načelnika što ne može pojmiti da nešto što nije od kamena i nema kupu kanalicu može biti baština. Ali – barem bismo mi novinari morali krčiti tu neobrazovanu šikaru, umjesto da je zalijevamo.

JURICA PAVIČIĆ
KRVAVICA, TUŽNA PRIČA O MALOME MISTU

Leave a Reply