Najpoznatiji kineski arhitektonski časopis WA (World Architecure, ISSN1002-4832), visoko cijenjen u svijetu arhitekture, broj 302, izašao avgusta 2015, u cjelosti je posvećen temi: Funeral Architekture: From Here to Hereafter. Radi se o bjektima izgrađenim u XXI vijeku.
Po izboru uredništva WA Objavljeno je četrnaest referentnih objekata, raznih konfesija, iz cijelog svijeta, među kojima je i objekat: Kapele-gasalhane u Bijelom Polju, djelo arh. Rifat Alihodžića – Central Building for the Use Gasulhana, Hatme & Mevlud, Bijelo Polje, Montenegro (2010) http://site.douban.com/wamp/widget/notes/112996/note/513102977/).
To je „svečana tema ovog broja“ kako se navodi u uvodu ovog časopisa koji objavljujemo u cjelost na kraju ovog teksta.
Uredništvo časopisa WA je pronašlo objekat, kapele u Bjelom Polju, na zvaničnom sajtu Aga Khan Award for Archietcture sa sjedištem u Ženevi za čiju je nagradu objekat bio nominovan i ponudilo autoru da ga objavi.
Kapela-gasalhana u Bijelom Polju
U istom broju, WA, objvljeni su i sljedeći objekti:
-Funeral Chapel Ingelheim, Ingelheim, Germany (2012)
Architets: Bayer & Strobel Architecten
–Crematorium Heimolen, Sint-Niklaas, Belgium (2008)
Arrchitects: KAAN Architecten
-Access and Columbarium in Robregordo Cemetery, Madrid, Spain (2012)
Architects:MUKA Arqutectura
-Extension of Gubbio Cemetrery, Gubbio, Italy (2011)
Architect: Andrea Dragoni architetto
-Shinjuku Ruriko-in Byakurenge-do, Tokyo, Japan (2014)
Architects: Kiyoshi Sey Takeyama + Amorphe
-Service Building of Mazishan Muslim Cemetery, Nanjing, Jiangsu, China (2008)
Architects: MA Xiaiodong/Southest University Architectural Design Institute CO., Ltd.
-Crematorium in kedainiai, Kedainiai, Lithuania (2011)
Architets: Gintautas Natkevicius, Adomas Rimselis
-Nanjing New Funeral Parlor, Nanjing, Jiangsu, China (2012)
Architects: ZHU Lei, GONG Kai
-The New Crematorium at the Woodland Cemetery, Stockholm, Sweden (2013)
Architect: Johan Celsing Arkitektkontor
-Reception Center for Songhe Cemetery, Shanghai, China (2014)
Architects:ZHANG Bin, ZHOU Wei/Atelier Z+
-The Ring of Remembrance: The Notre Dame de Lorete International Memorial Ablain Saint Nazaire, Pas de Calais, France (2014).
Architects: Philippe Prost/Agence d Architecture Philippe Prost/
-Cherry Orchard Cemetry Corridor (District D), Yilan, Taiwan (2010)
Architects: Fieldoficces Architects
Uvodni tekst u časopisu „WA“
“Neumitno je pravilo ljudskog roda da će se svako suočiti sasmrću. Kucajući sat života nikad ne prestaje da nas gura ka poslednjem trenutku. Jedinu utjehu predstavlja prihvatanje predstave o zagrobnom životu. Upravo, stvaranje takve konstrukcije razlikuje ljude od ostalih živih stvorenja. Mada je smrt često nepoželjna tema. Stav prema njoj formira jednu od glavnih razlika medju civilizacijama. Jedan od dokaza ove različitosti jesu izgradjeni prostori namijenjen smrti. Ovakvi prostori pripovjedaju i o životu i o smrti. U njima se ljudsko dostojanstvo manifestuje na mnogo načina. Pokušaćemo da to ovdje šire predstavimo. Stavovi prema smrti mogu se kategorisati kao: strah, nezainteresovanost i poricanje. Nepotrebno pomenuti toteme otrovnih gmizavaca u plemenskim vjerovanjima koji predstavljaju trenutnu smrt , dovoljno je pogledati monumentalnost grobova kroz istočne i zapadne civilizacije.
Od mističnih skulptura u Song grobnicama do Bouleovog kenotafa za Njutna, natprirodna, grandiozna priča o smrti je nešto što se krije iza svakog bića. U ovoj priči, živi odaju ogromno poštovanje umrlima, u smislu : “Posmaju me oni koji više nijesu živi”. Čak i u 21. vijeku, strepnja od nepoznanice koja nosi riječ “smrt” i dalje je prisutna u objektima za sahranjivanje. Pažljivo komponovane prostorne sekvenca, promišljeno unesena osjećanja u izgradjenom prostoru strogo ograničavaju ponašanje živih. U simetriji Mediči kapele ili u tri kilometra dugoj osovini Qing grobnica na istoku, strah i poštovanje prema mrtvima su jasno predstavljeni.
Svjesna nezainteresovanost za smrt je još jedna karakterisitka u cjelokupnoj modernoj istoriji. Da ne postoji razlika izmedju sadašnjosti i onoga što dolazi poslije smrti, da je prelaz izmejdu života i smrti ništa više od tragikomičnog kruga dosta je rašireno . Sekularizacija bogova vraća značenje života u pozitivan stav. Prostori, ulice i stanovništvo u blizini, sa zagrobnim životom stvaraju intiman osjecaj smrti svakom ppojedincu. To je skoro umirujući argument modernog života. U izgradjenim prostorima dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, mi stalno doprinosimo optimističkom odnosu prema smrti,primjenom boja , grandioznošću obektata i svjetlošću.
Možda drugačija od dvije predhodno pomenute situacije, poricanje smrti je relativno savremena stvar. U svom remek djelu, ”Poricanje smrti”, kulturni antropolog dvadesetog vijeka Ernest Beker iznosi jednostavan argument koji snažno napada poricanje smrti, jer ona stvara umjetnost i filozofiju čovječanstva. Ipak je skoro ironično što je Beker preminuo dva mjeseca prije nego što je njegov rad prepoznat dodjelom Pulicerove nagrade. Beker je bio uvjeren da su kroz vizuelne umjetnosti I arhitekturu, njegovi argumenti stalno potvrđuju. Očigledan primjer je groblje u Brionu Karla Skarpe, koje maksimalno podržava istocno-zapadno duhovno vjerovanje, daleko izvan mašte smrtnika. Smrt je samo jedna stanica u stalno ponavljajućim ciklusima života. Ovakvo gledište se često ponavlja u arhitekturi dvadesetog i dvadeset prvog vijeka.
U šezdesetim godinama devetnaestog vijeka, još uvijek mladi Johanes Brams je komponovao “Njemački rekvijem” , u kojem je preokrenuo svoj dugo rađen material za simfonijsku andantu u svoje drugo djelo “jer svako tijelo je kao trava”. U ovom pokretu predstavljenom na “Njemačkom rekvijemu”, privremenost ljudskog tijela i vječnost ljudske duše su se spojili u neraskidivu cjelinu. U današnjim izgradjenim objektima, ova misao se i dalje prožima.
Zbog ljudskog dostojanstva, obraćamo pažnju na prostore vezane za smrt. To je svečana tema ovog izdanja “WORLD ARCHITECTURE”.
Priredila Mr ELVIRA Muzurović, dipl.ing.arh
