Skip to toolbar

vizkultura.hr

Arhitekti o arhitekturi često razmišljaju kao sveti Augustin o vremenu: “Kad me ne pitaju [što je vrijeme], znam što je; kad me pitaju, ne znam.” Pitati se iznova što je to arhitektura čini se nerazboritim i kontraproduktivnim akademizmom, posebice u ovim, za struku stresnim i neveselim, vremenima. Kakve uopće može biti koristi od inzistiranja na odgovoru?

Općenito, arhitekti misle da znaju što je arhitektura (jasno da znaju!), ali nerijetko ostaju nijemi ili čak uvrijeđeni kada to nekome moraju pojasniti. Za arhitekte su postojanje arhitekture i njezina neupitnost pa i superiornost – jasni sami po sebi. I u tome ne bi bilo ničega lošeg da za arhitekturu nije “potrebno (najmanje) dvoje”, da za arhitekturu, osim arhitekta, nije potreban i – investitor. Kojemu također mora biti jasno što arhitektura jest, a što nije i zašto je arhitektura bolja od nearhitekture i, samim tim, vrijedna investiranja.

1_incidenti03

Arhitekti su danas podcijenjeni i poniženi, arhitekti su neshvaćeni, arhitekti su bez posla i projekata – ali kriviti se ne smije samo društvo ili gospodarsku krizu. Tržišna razmaženost, tradicionalna komocija i tromost arhitekata, misaona i verbalna lijenost struke, uzrok su mnogim šumovima u komunikaciji prema van, mnogim nerazumijevanjima i nedorečenostima. Dobar i precizan odgovor na spomenuto pitanje mogao bi arhitektima uštedjeti puno muke, posebice u komunikaciji s “tržištem”, bilo da se radi o privatnom klijentu, Državi ili društvu u cjelini. Oslanjajući se na crtež i projekt, arhitekti su zanemarili pisanu i verbalnu komunikaciju, tvrdi Thomas R. Fisher u svojoj knjizi o suvremenoj arhitektonskoj praksi iz 2000. godine, “In the Scheme of Things”.

Filozofiranjem, dakle – do novih klijenata i realizacija.

Arhitektura i arhitektura

Prije svega, valja razlikovati najmanje dvije vrste definicije arhitekture i govora o arhitekturi. Prvi govor je onaj prema unutra – apstraktni, “duboki”, filozofski; teoretski govor koji analizira diskurs i diciplinu akademskim jezikom i zahtjevnim intelektualnim alatima

Druga definicija, pak, drugi govor o kojem je ovdje riječ, jest onaj prema van. To je konkretni govor, govor koji se obraća javnosti, laicima i klijentima. On mora biti jasan i uvjerljiv, nepretenciozan i precizan pa i zavodljiv. Na kraju krajeva, on mora pridobiti klijenta, on arhitektu mora donijeti – sljedeći posao.

Sezona lova na investitore

Kako danas do investitora? Kriza traži “stezanje pojasa”, a arhitekti su svakako među onim “luksuzima” kojih se ljudi u krizi najlakše odriču i klone. Ne čudi stoga da je na jednom “diskontnom” i osiromašenom tržištu poput našeg, arhitektima sve teže pronaći nove klijente. Ne samo imućne, velike klijente, nego bilo kakve klijente.

Tek vrlo mali broj ureda i arhitekata nema ovaj problem; zahvaljujući iskustvu, uspjesima, inerciji prethodnih realizacija, poznanstvima i političkima vezama, oni ne moraju previše razmišljati o sljedećem poslu. Narudžbe naizgled dolaze “same od sebe”. Za većinu njihovih kolega, pak, problem vlastite kreativne realizacije i puke egzistencije vrlo je stvaran i naizgled nepremostiv.

2_incidenti08

Kako dakle do investitora? Ta ključna vještina arhitektonske prakse danas nije uvrštena u fakultetski kurikulum. O njoj se ne priča na predavanjima, nju se ne podučava u školama. Ne postoji kolegij “Kako pronaći klijenta”. Ne radi se na kontaktima s gospodarstvenicima ili bar studentima ekonomije (kako to, recimo, radi jedan Harvard). A sve to danas je gotovo važnije nego imati talent.

Studentima arhitekture ne govori se ništa o suvremenim tržišnim trendovima ili logici neoliberalnog kapitalizma, ništa o moći Novca, mehanizmima Države ili javnoj nabavi. Ništa o korupciji, namještenim natječajima ili zamkama i razočaranjima na koja će nailaziti. Proces pronalaženja klijenta i dobivanja prve ili desete narudžbe zaobilazi se, idealizira; obavija velom romantike, nevinosti i slučajnosti. A slučajnosti zapravo – nema, danas kao ni prije. Do klijenta valja doći vještim manevriranjem, kompromisima, probitačnošću, pameću, kontaktima, uslugama, improvizacijom. Pa i projektima, naravno.

Oni profesori koji grade, koji imaju svoje urede, u pravilu neće sa svojim studentima otvoreno dijeliti detalje dobivanja projekata, pogotovo onih većih; taj dio arhitektonske prakse smatra se diskretnim i tajnim. (Upravo je nepristojno pričati o tome; jedan džentlmen ne priča o novcu ili o svojim zavodničkim osvajanjima.) Tim više što se projekti nerijetko dobivaju na, najblaže rečeno, netransparentan način; od poznanstava i političkih veza do zaobilaženja natječajnih procedura i drugih zakonskih regulativa (ručkovi i večere u restoranima van centra).

Arhitekti ili inženjeri

Prosječni arhitekt mora dakle u lov na klijenta, u potragu za inspirativnim projektima vrijednima svog talenta, svoje edukacije, svog truda. Počevši od razgovora s vlastitim susjedima ili rodbinom pa sve do “audijencije” kod kakvog bogatog poslovnog čovjeka, ponavljat će se bar dva pitanja na koje je – arhitektima – naizgled nepotrebno odgovarati.

Drugo (ne prvo) pitanje je: zašto bi klijent odabrao baš vas i vaš ured, a ne neki drugi? Čime se to vaš ured razlikuje od drugih ureda? Po preporuci zajedničkog poznanika, iskustvu, nižim cijenama, brzini, poštivanju zadanih rokova, projektantskoj ambiciji, kvaliteti izvedenih projekata? Po čemu ste to vi bolji od drugih?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ali prije tog (drugog) pitanja, prešutno ili ne, mora biti postavljeno prvo, osnovno pitanje: zanemarimo li zakonske obveze angažiranja ovlaštenog arhitekta (koje je ionako moguće zaobići), što jedan arhitekt može ponuditi investitoru, a ne može, primjerice, neki sposobni i stručni građevinski inženjer ili građevinski poduzetnik koji iza sebe već ima cijeli niz izvedbi, kuća i zgrada koje su sasvim funkcionalne? Zašto odabrati arhitekta a ne inženjera, ili dekoratera, ili iskusnog građevinskog poduzetnika?

(Prednost inženjera je, u konačnici, artikulirao i sam Le Corbusier, doduše u jednom sasvim drukčijem povijesnom kontekstu i s drukčijim značenjem, napisavši 1923. u svojoj knjizi “Vers une architecture“: “Naši inženjeri su zdravi i potentni, aktivni i korisni, uravnoteženi i sretni u onome što rade, dok su naši arhitekti razočarani i besposleni, puni sebe ili s nedovoljno samopouzdanja. […] …naši inženjeri postat će naši graditelji.” Inženjeri klijentu nude sigurnost i pouzdanost, egzaktnost i razumljivost; arhitekti ego i/ili suvišne dvojbe.)

U konačnici, arhitekte se nerijetko percipira kao preplaćene estete i sanjare bez osjećaja za klijentov novac. Ili barem kao inženjere s viškom bahatosti i razmaženosti.

Prvo i jedino pitanje

Tu se dakle priča vraća na ono osnovno, i samo naizgled teoretsko, pitanje: što je to uopće arhitektura? Što to arhitekti nude društvu i klijentima, što to arhitekti znaju, a drugi ne znaju? Kako jasno artikulirati (ako je već nemoguće kvantificirati) arhitektonsku uslugu i arhitektonski projekt? Nakon svih godina mukotrpne edukacije i svakojakih odricanja, kakvu kvalitetu arhitekt ustvari nudi nekom investitoru? Koju točno uslugu? Kakav proizvod?

Naravno, uvijek će postojati arhitekti koji će s ponosom ili arogancijom izbjegavati ovakve “jalove” rasprave i ovakve dijaloge; pojedini uredi si mogu priuštiti luksuz nezamaranja ovakvim temama i brigama o sljedećem klijentu. (U najboljem slučaju, o njihovom će radu govoriti strukovne nagrade koje nerijetko ionako dodjeljuju žiriji u kojima sjede kolege i poznanici.) Za ostale, koji u ovim vremenima tek kubure, ovakva su pitanja itekako važna i bit će sve važnija, pogotovo nakon kraja legalizacijske “idile” na izmaku.

C:UsersdamirDesktopartHrvatska arhitektura Model (1)

*Rad “Suvremena hrvatka arhitektura” (autori: Damir Sekulić, Morana Manger i Srđan Giovanelli, više o radu na linku)

Običan će čovjek bez pogovora platiti odvjetnika ili liječnika. Dapače, često će liječnika dodatno nagraditi ili motivirati (dobrovoljnim ili iznuđenim mitom). Liječničke i odvjetničke usluge su nužne, a njihovo znanje zaštićeno posebnim žargonom, kodovima i virtualnim zidovima “tajnog” znanja. Drugim riječima, liječnik i odvjetnik znaju nešto o čemu klijent ne zna – ništa.

Isto tako, klijent zna zašto će angažirati neku uspješnu marketinšku agenciju ili brokersku firmu na tržištu dionica. Profit je jasan i lako mjerljiv. Novac će biti “oplođen”. Ali – zašto angažirati arhitekta?

Po čemu je arhitektura bolja od nearhitekture?

Arhitektima se novac daje nevoljko, a njihov rad podcjenjuje, unatoč svim tim godinama obrazovanja, odricanja, teško stečenog iskustva. Smatra se da arhitekt ne posjeduje “tajno” znanje, smatra se da ne garantira nikakav jasan profit, jasnu dobrobit, pogotovo u odnosu na nekog inženjera.

Koja korist od arhitekta? Ako već ne može garantirati, može li bar obećati da će njegov klijent u kući, koju će mu on projektirati i realizirati, biti – sretniji? Zdraviji? Mirniji? S manje stresa? Ne. Što onda? Hoće li kuća biti ljepša? Ukusi su različiti.

4_incidenti11

U zadnjih stotinjak godina priča se, doduše, o tome kako arhitektura “poboljšava uvjete života”, kako arhitektura život čini boljim i kvalitetnijim. Pa ipak, kako piše Thomas R. Fisher u već spomenutoj knjizi, ne postoji nikakva dokumentacija o stvarnim rezultatima tih tvrdnji. Ne postoje istraživanja koja bi, općenito gledajući, pokazala na koji su to način kuće, koje su projektirali arhitekti, bolje od kuća koje su projektirali – nearhitekti. Dokaza jednostavno nema. Od klijenata se očekuje da arhitektima – vjeruju na riječ.

Na arhitektima je, dakle, da porade na “svom slučaju” i da dokažu neupitnost svoje vrijednosti i korisnosti. Na kraju krajeva, oko toga je li neki projekt arhitektura ili nije, prije svega se moraju usuglasiti arhitekt i njegov klijent pa tek onda stručna (ili nestručna) javnost.

Između transparentnosti i mistifikacije

Zbog niza razloga, arhitekturu i arhitekte se danas sve više srozava na razinu obične uslužne djelatnosti. Želeći zadržati i zadovoljiti klijenta, arhitekti se nerijetko kompromitiraju i čine razne ustupke. Samim tim, klijenti se osjećaju pozvanima miješati se u kreativni proces više nego bi to za njih bilo dobro: zvanje i znanje arhitekta ne cijeni se dovoljno i ne komunicira dovoljno jasno. Nedostaje obostranog povjerenja i razumijevanja.

Svođenjem arhitekture na puku uslužnu djelatnost demistificira se profesija kao takva. Ljudi se, recimo, neće usuditi miješati u posao zubara ili kiropraktičara, u posao servisera grijanja ili automehaničara. Pa ipak, u posao arhitekta svi se, čini se, razumiju i svi se osjećaju pozvanima umiješati.

5_incidenti15

Stoga će sljedeće zvučati paradoksalno: pokušavajući što jasnije definirati arhitekturu, sasvim praktično bilo bi ne zaboraviti i – njenu mistifikaciju. Arhitekt je, konačno, i umjetnik (pa bila arhitektonska umjetnost “najniža od svih”, kako je tvrdio Hegel), i teoretičar, inženjer, pregovarač pa i psiholog i zavodnik. Arhitekt je nekoć bio vrsta – alkemičara. Oduzme li mu se taj “višak vrijednosti”, izuzme li se to posebno znanje, arhitekt nema nikakvu prednost pred građevinskim inženjerom. Dapače.

Čini se, stoga, da će uvijek postojati određeni raskorak između želje da se arhitektura što jednostavnije objasni nearhitektima i sasvim praktične – ispada – želje da se zaštiti velom tajne, umjetnosti, “drevnog znanja”, čega god. Raskorak između transparentnosti i – mistifikacije, u nedostatku bolje riječi.

Arhitektura je poruka, poruka je arhitektura

Još je John Ruskin rekao da ljudi od zgrada – ili ovdje, od arhitekture – očekuju dvije stvari. Zgrade, prije svega, moraju pružiti zaklon, utočište. Moraju biti funkcionalne. A potom, one moraju – “govoriti”. Čini se da arhitektura, za razliku od običnog građenja – govori, odnosno nosi i neku poruku, kakva god ona bila i što god ona danas komunicirala. Kreatori te poruke, poznavatelji tog jezika, upravo su arhitekti, koliko god to zagonetno zvučalo.

Čini se da će upravo u toj poruci, u tom sadržaju, ležati i odgovor na pitanje što arhitektura jest, a puko građenje – nije. Na arhitektima je da tu poruku, tu kvalitetu, artikuliraju i učine što razumljivijom i široj javnosti što očiglednijom i poželjnijom.

6_incidenti29

Fotografije: Domagoj Blažević (www.domagojblazevic.com)

 

Korisnost “filozofiranja” o arhitekturi

Leave a Reply