Skip to toolbar

mixmagadria.com

Zanimljiv intervju s jednim od pionira bosanskohercegovačke street art scene…

Postoji jedan čovjek koji je uzor vrijednim studentima na fakultetu, buntovnim graffiti sprejerima, on je inspiracija za najboljeg MC-a i njegovog druga DJ-a. On je Score. On leti na krilima stvarnosti bez limita sa olovkom u ruci, mudrom riječju na usnama i čistim idejama u srcu. Jedan od onih nadarenih ljudi kojima možeš povjeriti bilo šta i on će od toga stvoriti vrijedan umjetnički izraz. U opuštenom razgovoru pročitajte kako konstantan rad može da vas dovede u jednu odličnu sferu u kojoj možete djelovati slobodno kao umjetnik i izražavati se kroz više medija.

Razgovarao: Adnan Čalkić – nANE

Šta je ili ko je ”hibrid između rigidne arhitektonske grafike/ornamentike i figura/lica”?

Hibrid je nešto formirano kombinacijom dvije ili više stvari. Smatram svoju umjetnost hibridom između svjetova u kojima se krećem i radim – arhitekture s jedne strane i grafičkih umjetnosti (slikanje, ilustracija, grafiti, animacija) s druge strane. Najteže je pisati o sebi, s toga sam na mom behance profilu pokušao objasniti da sam hibrid između arhitekture i arta. Čista arhitektura bi me pretvorila u tehničko lice, a opet s druge strane, previše fokusiranja na art bi me odvuklo od nekada jako korisne inženjerske pragmatičnosti. Umjetnost nastaje negdje između oštre samokritičnosti i slobodnog ega, na pola puta između nespojivih kontrasta. Od rane faze slikanja pokušavam napraviti neki neokubistički miks svjetova – poznatih i čitljivih figurativnih elemenata i apstrakcija, geometrije koja dozvoljava višeznačno tumačenje i čitanje.

Fotografije 1, 2, 3: Biometrijski anti-auto-portret 2010, Hibrid 3 2013, Razmjena ideja 2013

Magični trougao: muzika – street art – arhitektura…

Muzika je najdirektnija umjetnost u smislu prenošenja emocije. Komuniciramo tonalno: puno mi je pomoglo pri učenju stranih jezika posmatrati melodiju izgovorene riječi kao muziku, sekvencu tonova koje treba ponoviti. Cover art 1990ih, flyeri rave scene, inspirisali su me u formativnim godinama. Grafiti kaligrafija sa hip-hop ali i jungle omota su bili prva inspiracija. U zvučnom smislu, nezaboravni moment kada sam ušao u prodavnicu ploča, stavio jungle ploču na 1210 Technics i pritisnuo play. Stanovali smo u jako malom stanu i sve što sam ikada napisao i nacrtao je urađeno sa slušalicama na ušima. Veliki novi svijet mi se otvorio kada sam 1996. počeo slušati DJ mikseve (bio sam premlad da bi ušao u klub, na koncert). Eklektika Gilles Petersona, Solid Steel i Ninja Tune ekipa čiji svaki miks je poput enciklopedije žanrova uz jaku minhensku tehno scenu su me uvukli u skupljanje i strukturalno slušanje muzike. Posjetio sam i nekoliko audio-radionica ali u jednom momentu stojiš na raskrsnici i pitaš se kuda ćeš i šta možeš.

Grafiti i slikanje bili su dovoljno skupi poslovi, muzika je ostala samo na nivou konzumiranja i praćenja. Kolažiranje žanrova i stilova u vizualnom smislu je inspirisano zvučnim kolažima kojima sam pokrivao buku vanjskog svijeta. Puno godina kasnije odvažio sam se nabaviti minimalni hardware set za miješanje muzike te sada vježbam Zen kombinujući muzičke trake. Vrijedi spomenuti i saradnju sa Billainom kojem sam nacrtao omot za Blockfield EP. Zanimljiv zadatak, kako prevesti priču trake, njenih sample-ova i strukture u sliku. Sa Billainom dijelim idejni svijet sinestezije – kako vidjeti muziku, čuti sliku; on je počeo sa tehnom i grafitima, preko kojih smo se i upoznali. Konstantan rad ga je doveo u jednu odličnu sferu u kojoj može djelovati slobodno kao umjetnik koji se izražava kroz više medija.

Fotografija 4: Untitled music 2013

Fotografija 5: Untitled Echoes 2013

Fotografija 6: Echo Chambers 2014

Graffiti i street art. Sve je počelo imitiranjem. Živio sam na jednom kraju Minhena a išao u školu na drugom. Između to dvoje bilo je puno šarenih vozova, zidova za vidjeti i diviti se. Zatim kreće prva faza – imitacija, fotografisanje, nabavka knjiga o temi, prve skice, sprejevi i marš na zid. Od velike pomoći je bilo upoznati velemajstore grafita koji su bez obzira na kredibilitet i kreativni ego bili sasvim normalni, ljubazni ljudi kojima nije bilo mrsko izdvojiti malo pažnje za radoznalog početnika. Nekada me nerviraju etikete „graffiti“, „street art“, ja stalno imam osjećaj da crtam jedno te isto, samo su boje i podloge drugačije. Provjera vještina uslijedila je na zidu, koliko dugo djelo stoji na (legalnom) zidu, koliko je kvalitetno a brzo djelo na (ilegalnom) zidu, zatim izložbe i performansi za širu javnost. Dolazak u Sarajevo 1998. je bio sljedeći velik, važan korak. Odjednom sam se našao u gradu sa toliko slojeva historije, bez kontakata, bez ustaljene grafiti scene. Sa Nemoner-om (Denis Isaković) počinjem prve grafiti korake po Sarajevu, formirajući polako domaću grafiti scenu.

Sjećam se čudnog momenta oko 2000. godine kada su neki klinci ušli u tramvaj i počeli pričati o grafitima i držali u rukama fotokopije moji grafiti skica, moje 3d abecede. Graffiti Jam 1999. u Tuzli me upoznao sa jakom hip-hop scenom i uz to sam se iznenadio kako su ulični štandovi sa cd-ovima dobro opremljeni berlinskim tehnom, hip-hop i trip-hop muzikom, znači ulica korespondira sa publikom sa formiranim ukusom, za razliku od mnogo gdje sve prisutne turbo-folk muzike. U fragmentiranom društvu, subkultura grafita je paralelni svijet, koji te svrstava u hijerarhiju prema vještinama i svi su jedna velika porodica, grupa. Dosta poznanstava, prijateljstava se ostvarilo preko crtanja na ulici ali godine idu i život te uzbilji, htio ti to ili ne. Došao sam do raskrsnice – da li studirati umjetnost i grafite pretvoriti u ono od čega živim ili naći neki treći put…

Fotografija 7: ŽIŠ Sarajevo, 2001

Fotografija 8: Robot Eye Propaganda, Mostar 1998

Fotografija 9: Score Style, Mostar 1998

Treći put se ukazao u arhitekturi. 2000. godine prebiram po ocjenama i mozgam da li upisati Likovnu akademiju, Arhitekturu ili Genetski inženjering (hemija i matematika su mi dobro išle). Interes za 3d grafiku, trodimenzionalna slova i crtanje mi je dosta pomogao u „lomljenju ruke“ na studiju arhitekture, no unazad posmatrano, studij je bio dosta tehnički, bez odsjeka i smjerova, univerzalistički postrojen što uopšte nije loše. Dvadeset godina od prvih poteza sprejem na zidu i platnu, ova tri gore opisana svijeta se počinju stapati u jedan. U arhitekturi radim kao profesor, projektant i kritičar, u grafičkom svijetu izlažem radove, crtam grafike na zidovima enterijera, u muzici, tek počinjem ali to radim sa osmjehom, vidjećemo na šta će izaći.

Fotografija 10: Mostar 3000

Fotografija 11: Walterova panorama, 2014

Fotografija 12: Festival Ulične Umjetnosti, Sarajevo 2015

Tvoji uzori u ova tri segmenta ili postoji jedan univerzalni?

Uzori su ključna stvar u razvoju neke vještine, ali je još bitnije da se prepozna da su uzori poput svjetionika – pokazuje smjer ali ako ih preblizu pratiš, kreneš ka njima – nasukaćeš se. Divio sam se ljudima koji kombinuju svjetove, karijere, ali sam naučio da svaki taj izvanredni trud ima i svoj danak u nekoj drugoj sferi života, tako da se svaki uzor mora uzeti uz dobru dozu rezerve.

Fotografija 13: Građenje između neba i zemlje, 2010

Vizuelni i duševni haos našeg vremena je tvoja inspiracija, neki komentar u vezi toga…

Haos našeg vremena je unikatni, našoj vrsti do sada neviđeni fenomen. U knjizi „Shopping in jail“ Douglasa Couplanda on ubrzanje našeg vremena objašnjava preko TV programa. Ako biste nekom prilikom pustili današnji TV program ljudima od prije 30 i više godina – oni bi mislili da gledaju neku tehničku smetnju, glitch, radi brzine izmjene slike i tona. Uzmite muziku i koliko se beats-per-minute parametar mijenjao kroz 20. vijek – od 40bpm klasike do 180 bpm drum & bass-a. Živimo u najbržem vremenu od postanka vrste – svaka umjetnost bilježi svoje vrijeme u kojem je nastala – mislim da bi bilo anahrono ignorisati svijet oko nas, ne pokušati ga zabilježiti, zarobiti u vremenskoj kapsuli umjetničkog medija. What is order for the spider is chaos for the fly. Svaka kompleksna stvar može izgledati haotična ako se ne razumije. Kroz svoje karijere pokušavam sebi i drugima rastumačiti svijet, postaviti (arhi)tektoniku i strukturu, riječ haos tu ne označava uvijek negativno.

Fotografija 14: Bosanski zmaj u Brazilu, 2014

Tvoj background? Formalni i neformalni.

Formalni background – realna gimnazija umjetničko jezički smjer u Minhenu, zatim gimnazija i studij arhitekture u Sarajevu. Poslije tog strašnog drila arhitektonskog obrazovanja počinje kombinacija karijera – zaposlenje u Studiju Zec sarajevskog arhitekte Amira Vuka – Zeca, paralelno uz to edukacijsko-teoretski rad na arhitektonskim fakultetima u Sarajevu (Univerzitet Sarajevo, Internacionalni Univerzitet Burch), gostujuća predavanja na radionicama i simpozijumima, arhitektonska kritika za zagrebački Oris magazin. Kombinacija teorije i prakse, sa šarolikim zadacima u obje oblasti.

Neformalni background – graffiti sprejer od 1996., prva izložba 1998. (Minhen). Ljepota neformalnog rada je u tome da priznanje i respekt dolaze na osnovu vještina, bez obzira na porijeklo, školsku diplomu, itd. Neformalni entuzijasti, kako sam iskusio, imaju posebnu vrstu strasti – baviš se time jer si sam odabrao jer to istinski voliš. Postoje i jako poznati samouki arhitekti, bez formalnog obrazovanja kao Tadao Ando recimo. I u formalnom i neformalnom vitalno je važno nastaviti trenirati i razvijati svoje vještine. Jako mi prijaju eksperimenti u drugim medijima i saradnje, spomenuo bih tu VJ-ing sa video artisticom Majom Zećo.

Fotografija 16: Priprema za eksperimentalni vj set sa Majom Zećo, Mostar 2015

Kombinovali smo dva načina grafičkog rada (Majin video art, Resolume efekti, sinkronizacija slike sa live muzikom – pomiješano sa mojim na licu mjesta nacrtanim crno bijelim grafikama). Mislim, bolje rečeno osjećam, da je idejni koncept u glavi neovisan o mediju koji istreniraš da bi se izražavao. Kao što je rukopis sličan, pisao lijevom ili desnom rukom. Ostaje samo pitanje, da li ću stići uraditi sve što sam namjeravao, kako idu godine, učim da je vrijeme najvrijedniji resurs.

Fotografije 17, 18: 5 godina Revolt T-shirt brenda, Sarajevo 2015

Nadolazeći umjetnici , postoji li neko ko ti je interesantan ?

Teško pitanje, kada uzmem u obzir da se razvlačim da pratim trendove iz tri oblasti. Prije to nisam radio ali sada to smatram obaveznim gestom – ako je neki/a mladi/a artist/ica dobra/ar – kažem im to direktno i bezrezervno kažem zašto mi se nešto sviđa ili ne. U vrijeme like dugmeta, rijetko se ostavi neki smislen komentar, a dobri komentari zlata vrijede jer ti mogu korigirati kurs. Rijetka pozitivna strana ambijenta u kojem živim – puno mojih drugova i drugarica stvaraju nešto kreativno. Kreativa kao lijek za naše distopijsko društvo. Respect is given where respect is due. Svi se nalazimo u moru ideja i mema, kulturnih replikatora sličnih genima pa često imam osjećaj da je nešto već viđeno, kako u svom tako i u tuđem radu. Interesantni su mi oni koji prežive modu, znate onu poznatu, ove godine su grafiti cool – pa svi probaju crtati grafite. Sljedeće godine je oprema za dj-ing dostupna, biti dj je cool – svi probaju biti dj. Neki seniori to pomodarstvo posmatraju sa prezirom, ali vrijedi onaj ko ostane, prione na materiju i nastavi se time baviti kroz godine, dajući svom radu finalnu provjeru – šlif prakse. U Sarajevu sam upoznao dosta kreativnih ljudi, stvaranje dođe zaista poput lijeka za dušu, sve ih spomenuti razbilo bi okvir teksta (arhitekti, muzičari, grafičari/slikari), želim ih sve pozdraviti i poželiti da istraju, da se razvijaju ka još boljem.

Fotografija 19: Triple sketch/video interview za magazin 303 skupa sa Adisom Kutkutom i Enisom Čišićem

Jednom je neko rekao da je moderna umjetnost najveći krivac za stanje u kojem se nalazi čovječanstvo danas, a ovo se vjerovatno odnosi na slobodu, koja je ostvarila i perverziju kao umjetnički izraz.

Opasna teza, smatrati umjetnost krivim za stanje čovječanstva. Umjetnost je po meni, iskren zapis vremena i prostora koji ne mora svima biti jasan, lijep, čitak. Sloboda nije došla sama, niti je proizašla iz umjetnosti, sloboda je došla sa ljudima koji nisu htjeli da trpe nepravedan diktat. Za slobodu se mora boriti, neće nam je niko pokloniti. Perverzija kao umjetnički izraz? Nemam komentara. Perverzija je po definiciji iskrivljenje, odstupanje od „normale“. Ko određuje šta je normalno? Umjetnost ima proročku funkciju – primjerice kubisti su kidali i cijepali oblike – prije nego što su nova oružja početkom 20. vijeka kidali i cijepali ljude i gradove. Ko je tu onda perverzan? Umjetnik ili Političar? Perverzija je način života današnjice – jedeš svoju dušu da bi našao posao da bi te neko upregnuo kao radnu životinju, osjećaš se bezvrijedno ako nisi rob ekonomije. Perverzija je mašinsko ubijanje ljudi, na dugme. Perverzija je kalkulisati cost/benefit na nečijoj patnji, perverzija su leševi ljudi na plažama, ljudi koji su dali sve da se prebace na neko bolje mjesto za bolje sutra. Perverzija je živjeti u 21. vijeku sa pravilima i nedaćama srednjeg vijeka.

Fotografija 20: Spray can session @ kriterion, Sarajevo, 2013

Fotografija 21: Prazne poruke i stolice politike, 2013

Šta nama treba?

Puno toga, ali ko sam ja da kažem šta „nama“ treba… Puno toga, stranice bih mogao popuniti željama šta nam treba ali imam osjećaj da vlada strašna letargija, zemlja nam se raseljava i puno dobrih kreativnih ljudi okreće leđa i odlazi u super-tvrđavu Europu, tu mitsku zemlju u kojoj su svi dobrodošli, priznati, sretni. Treba nam bolje sutra, kao ozeblom sunca. Više kreacije, manje destrukcije. Treba nam otvoren um da savladamo brzinu vremena, hipnotičku raznovrsnost svijeta. Treba nam optimizam i istrajnost.

MENSUR DEMIR (AKA SCORE): ”UMJETNOST JE ISKREN ZAPIS VREMENA I PROSTORA KOJI NE MORA BITI SVIMA JASAN, LIJEP I ČITAK”

Leave a Reply