U jeku aktuelnih dešavanja i jedne od rijetkih pobuna na arhitektonskoj sceni u Crnoj Gori sjetih se starijeg kolege koji je projektovao porodičnu kuću od hiljadu i malo više kvadrata jednom uspješnom privredniku. Kada sam ga pitao kako je zadovoljan sa kvalitetom izvođenja radova, što je čest problem u našem vremenu, on mi je rekao da bi sve drugačije isprojektovao da je mogao pretpostaviti da će se taj objekat izvoditi. „Mislio sam da se ovaj šali kada mi je tražio da mu sve ovo isprojektujem“, bio je njegov komentar!?!

Sličan je i moj utisak u vezi cijelog posla oko izgradnje nebodera ili solitera uz objekat hotela „Podgorica“, najboljeg autorskog  djela  arhitektice Svetlane Kane Radević.

Za taj hotel kruži anegdota da je trebao da ima još jedan sprat, ali je Kana  uz konsultacije sa kolegom odustala, jer joj je ovaj sugerisao da bi objekat bio bolje uklopljen u ambijent bez tog jednog sprata. Vjerovali ili ne.

U praksi je čest slučaj da se uz poznato arhitektonsko djelo gradi novi objekat,  jer arhitektura je „živa“ profesija,  ne  rađa se iz  dosade. Ne postoji čarobni štapić, niti „formula“ kako ukomponovati novo, a da se ne ugrožava postojeće. Postoje teoretski koncepti, primjeri iz prakse, ali  nema pravila. Uglavnom društveni sistem i tržište grade svoje bedeme koje je teško osvojiti i diktiraju sliku stanja vremena i prostora u kome ljudi žive, tj. ljudske zajednice, bilo plemena, države ili sl. Na kraju i čovjek se brzo navikne na okolnosti.

Na sajtu Saveza arhitekata se pojavio tekst mladog kolege Jovićevića koji je osuo paljbu na projektanticu Sonju Radović  Jelovac, koja je sa grupom autora pobijedila na međunarodnom konkursu, a koji je prije više od dvije godine raspisalo Ministarstvo održivog razvoja i turizma zajedno sa investitorom, firmom “Normal company”, za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje objekta namjene centralne djelatnosti u zahvatu Detaljnog urbanističkog plana “Rekreativno- kulturna zona na obali rijeke Morače – južni dio” izmjene i dopune, Glavni grad Podgorica.

Dopalo mi se kad sam saznao da je mladi kolega planirao da se prijavi za posao u firmi „Synthesis“, baš kod koleginice Jelovac, valjda prije nego što ga je nešto mlatilo po glavi i raspisao se na sve strane.

Uvijek sam tvrdio da nam treba “evolucija”, a ne “revolucija”.

Ovih dana sam došao do teksta raspisa konkursa, izvještaja žirija, i oduševio se kada sam vidio sve poznata imena. Pored prvonagrađenog rada, koji potpisuje grupa autora iz studija „Synthesis“, slijede:

 – II nagrada: autorski tim ,,Art projekt’’-a iz Beograda, Srbija, na čelu sa arhitektama Aleksandrom i Djordjem Nedeljkovićem,

 – dvije III nagrade pojedinačno: autorski timovi ,,Studio GRAD’’-a, Podgorica, Crna Gora i ,,Ivanišin – Kabashi arhitekti’’ , Zagreb, Hrvatska

 – i dva otkupa: autorski tim arhitektonskog studija “Mitarh” iz Beograda, Srbija, na čelu sa prof. Branislavom Mitroviće, akademikom,   i radu autorskog tima “Fluid:architecture”, Beograd, Srbija, na čelu sa arhitektom Đorđem Gecom, koji je nažalost nedavno preminuo, veoma mlad, u 49. godini.

U žiriju su bili kolege, arhitekte Mladen Djurović, Vlatko Nikić, investitor Žaro Burić, i dva građevinska inženjera, čiji doprinos u radu žirija nije imao arhitektonski pristup.

Nakon pregleda svih imena učesnika šta reći.

Očigledno da postoje i drugačija mišljenja povodom uklapanja solitera uz specifičan kompleks hotela “Podgorica”. Ne vjerujem da je neko natjerao sve ove arhitekte da rade na silu, jer većina od njih se javno zalaže za očuvanjem kulturnog i graditeljskog nasleđa.

Uglavnom su to “poznata” imena, sa bogatom radnom biografijom, profesori, akademici, teoretičari i dr. Pretpostavljam da je nagradni fond bio “bogat”, ali ne vjerujem da su se baš tako “lako istopili”. Sigurno su i oni ubijeđeni da će se budući neboder i hotel “Podgorica” dobro slagati.

Meni je sve to pomalo čudno, jer sam školovan na principima slojevitog razvoja, a ne radikalnog liberalizma, koji se može vezivati za određene kapitalističke ekonomske sisteme.

Nikada se ne bih prihvatio ovakvog zahvata, jer je u suprotnosti sa ličnim shvatanjem “arhitekture”. Radije bih uz dobro crno vino objašnjavao investitoru da mu ideja ne valja, i ubjeđivao ga da je bolje da uloži novac u Dom revolucije u Nikšiću, za koji imam dobru ideju kako da se pretvori u održiv sistem. Ovako, žao mi je što “nisam odavde”.

Kriviti Studio “Synthesis” što je pobijedio na konkursu je besmisleno, a još besmislenije kriviti koleginicu Jelovac. Da se ja pitam, bilo bi ih sa spiska nagrađenih više koje bi trebalo kritikovati. Nijesam imao spisak ostalih učesnika koji nijesu nagrađeni, ali i tu bi se našao po koji “čistunac”.

Htio sam da kažem da je odgovornost za ovakvo postupanje u prostoru kolektivna.

Žao mi je investitora, jer očigledno mu je suđeno da ruši obilježja jednog vremena i prostora, a da gradi sliku o drugom.

„Investitor je uvijek u pravu“, ali i investitor traži pomoć i podršku i trebalo mu je pomoći na samom početku. Ne kažem da je sada već kasno, ali je neozbiljno. Uvući nekoga u cijeli postupak, od izmjena DUPa, raspisa konkursa, izrade glavnog projekta, obezbijeđivanja finansijskih sredstava za gradnju i na kraju reći da sve to ne valja, je takođe čudno.

Često čujem u svakodnevnom govoru termin „zemlja čuda“, vjerovatno to nije bez razloga.

Na kraju svima vama preporučujem da ponovo pročitate knjigu „Pouke Las Vegasa“, čiji su autori Robert Venturi, Deniz S. Braun, Stiven Ajze.

Ne treba se sjekirati, potrudite se da što prije napravite par dobrih fotografija sa druge strane obale i da redovno dolazite na javne rasprave prilikom izrade  planskih dokumenata.

Imajući u vidu angažman Saveza arhitekata Crne Gore povodom predmetnog slučaja, izneseni stavovi u ovom tekstu su isključivo moj lični odnos prema navedenim događanjima, mada imao bih još šta da kažem kada bi me dovoljno platili 🙂

Nebojša Adžić, arhitekta

 

 

 

„Mislili smo da se investitor šali“

Leave a Reply