Skip to toolbar

portalanalitika.me

3107mrduljashPOCETNA

Kotoru prijeti proces gentrifikacije gdje će se ljudi početi odseljavati, stranci početi kupovati dio nekretnina, a dio će biti – samo za rentiranje. Život u gradu postaće nepodnošljiv zbog hordi turista sa kruzera koji samo prođu i ostave za sobom gomilu smeća, i eventualno kupuju nešto u suvenirnicama koje su dosta primitivan oblik turističke ekonomije. Uistinu, koliko sam mogao vidjeti, sve intervencije i prenamjene u Starom gradu su adekvatne. Čini mi se da se dosta vodi računa o istorijskom jezgru, ali se sve van njega otelo kontroli, smatra Mrduljaš.

Maroje Mrduljaš urednik zagrebačkog magazina za arhitekturu i kulturu Oris, u regionu je poznat kao arhitekta, kritičar i autor koji je svojim radovima doprinio brojnim stručnim edicijama. Veliki broj njegovih tekstova o arhitekturi, urbanizmu i dizajnu objavljen je u vodećim svjetskim časopisima, a u bogatoj biografiji ističe se i priređivanje izložbi „Podizanje zavjese – Mreža centralnoevropske arhitekture“, „Arhitektura kao pejzaž“, „Kontinuitet modernizma“, gdje je glavna tema arhitektura nastajala poslije Drugog svjetskog rata.

Upravo je na tom fonu i izložba „Nedovršene modernizacije – Između utopije i pragmatizma“ koja je u aprilu 2013. godine postavljena i na Cetinju, kada seMrduljaš prvi put predstavio crnogorskoj javnosti kao njen kurator. Naime, kroz istoimenu dugoročnu istraživačku platformu koju je sa kolegom Vladimirom Kulićem započeo 2009. godine, a istražuje arhitekturu i urbane fenomene u zemljama bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata.

3107mrduljash1

Zato je Mrduljaš, bez sumnje, pravi sagovornik o svemu što se dešava na našoj – i mediteranskoj – obali u proteklih šest decenija, tačnije paralelno sa razvojem masovnog turizma: od prvih hotela koji su nastajali na dugim, pješčanim plažama, do kuća i nelegalnih naselja sa apartmanima namijenjenim, prvenstveno, iznajmljivanju. Na pitanje da li se gradnja na obali Jadrana razvijala postepeno i planski, ili stihijski i da li smo u svemu tome pratili glavne trendove na Mediteranu, sagovornik Portala Analitika kaže:

– Turizam i turistička arhitektura u Jugoslaviji nosi neke svoje specifičnosti, ali su usporedive sa internacionalnim kretanjima i trendovima na Mediteranu. Masovni turizam na Mediteranu počinje pedesetih, početkom šezdesetih godina i tadašnja Jugoslavija se vrlo brzo uključuje u cijeli proces. Ako govorimo o kašnjenju u odnosu na Španjolsku, Italiju, neke klasične turističke destinacije, on nije veći od deset godina. Masovni turizam u Jugoslaviji bio je na vrhuncu – pogotovo ako govorimo o izgradnji i planiranju turističke izgradnje – od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih godina. To, opet, ima veze i sa ekonomskom situacijom u Jugoslaviji, koja je tada bila dosta povoljna, bankarski krediti i investicije u turizmu su bile jedne od najlukrativnijih investicija. Od tog vrhunca i nasljeđujemo većinu turističkih kompleksa i turističkih resursa, ističeMrduljaš.

3107mrduljash2

Prednosti istočne obale Jadrana: I dok sami razvoj turizma i kapaciteta koji ga prate nije bitno drugačiji od (razvijenog) ostatka Mediterana, Mrduljaš ističe značajnu prednost gradnje na istočnoj obali Jadranskog mora. Naime, kvalitetna arhitektura i urbanizam je glavna odlika turizma u Jugoslaviji i daleko je ispred većine predjela na Mediteranu, bez obzira što ne možemo reći da je u samoj Jugoslaviji „sve bilo savršeno ili besprijekorno“. Ali, sve prednosti proizilaze i ondašnjeg socio-političkog, pa i kulturnog sistema. U Jugoslaviji su, kaže, arhitekte uživale veliku kreativnu slobodu, a kada se radilo, angažovani su oni najbolji „koji će napraviti nešto što se smatralo za – umjetničko djelo“.

Kao jedan od dva ključna primjera naš sagovornik navodi Turistički kompleks„Haludovo“ na Krku, „kompleks koji u urbanističkoj dispozici korespondira sa tradicionalnim mediteranskim naseljem“. Drugi primjer je nekadašnji Hotel „Libertas“ pored Dubrovnika, „gdje se arhitektura maksimalno prilagođava topografiji, hotel se stapa okolišem, i gdje iz hotela ne vidite objekt, nego samo prekrasan pogled“.

– Takvih primjera ima i u Crnoj Gori, a ostatak su jednog zanimljivog društva, društvenog eksperimenta koji je, na žalost, propao (ili je možda morao propasti), jedne arhitektonske kulture koja je nastala u ovim krajevima, od Slovenije preko Hrvatske do Crne Gore, u kojoj su učestvovale arhitekte iz cijele Jugoslavije… Neću reći da se cijela Jugoslavija našla na obali, ali bilo je takve suradnje. Kao što su slovenski arhitekti projektirali Slovensku plažu u Budvi, opet jedan korektan projekt, zanimljiva tipologija. Tu ne govorimo o velikim hotelima, već pokušaju da se fomira mali turistički grad, skladnog mjerila, ugodan, mediteranski.

Problem zatvorenih turističkih zajednica: Ako je ta mediteranska Slovenska plaža primjer ugodnog, kako onda možemo okarakterisati Sveti Stefan? Sredinom pedesetih godina prošlog vijeka pretvoren u grad-hotel, nekada izdvojena turistička cjelina, danas je ekskluzivni ali zatvoreni Aman Sveti Stefan. Na pitanje da li je taj projekat na pravi način zadovoljio prvobitni cilj i da li se može smatrati pozitivnim primjerom „okupacije“ prostora, Mrduljaš kaže:

– Uvijek zagovaram javno dobro, javni intres, i smatram da je općenito korisno razmišljati o turističkim prostorima kao mjestima preklapanja domicilnog i privremenog stanovništva, prostor susreta i kohabitacije. Svako pretvaranje nekog grada ili gradske četvrti u zatvorenu zajednicu – gated community – mi je problematično. Sveti Stefan je prototip, početak nastajanja zatvorenih enklava koje su u bivšoj Jugoslaviji bile pojam luksuza i pokušaj da se profilira turistički proizvod prema zahtjevima klijentela najvišeg ranga. To je bila namjera da se od Svetog Stefana na pravi „mašina za pravljenje novca“. Treba imati i takvih situacija, ali bih osobno bio sretniji da se nešto takvo nije dogodilo. Posljedično, vjerojatno ne bi bilo ni ovoga danas – da imate nešto što je potpuno zatvorena enklava, ističe Mrduljaš i podsjeća da su privrede Hrvatske jednako kao i Crne Gore „ekonomije koje bitno ovise o turizmu“, ali da se neizostavno treba razmišljati o tome kakve su politike redistribucije zarađenih sredstava.

– Zato je nužno da pronađete i istražite različite načine kako ta ekonomija funkcionira, kako se različiti oblici turističkog proizvoda pojavljuju na obali. Ako lokalna zajednica ima neke benefite od toga, ako postoji povrat profita prema lokalnoj zajednici, pa i državi, onda je to u redu, naglašava arhitekta.

3107mrduljash3

Po njemu, pravo rješenje su porezi i nameti za zakupce „koji imaju smisla“. Jer, ako prodajemo svoje resurse ispod svake cijene, niko u zemlji nije u plusu „osim zaposleni koji su sobarice i konobari, a to je vrlo pasivan oblik turizma“.

– O modelima turizma koji bi bili napredniji od samog servisiranja turista tek treba razmišljati. Bilo bi zanimljivo vidjeti koji su to „alternativni“ ili sofisticiraniji oblici turizma od ovog dosta pasivnog kojeg mi sada poznajemo, a to znači da turista dođe na četiri, pet dana, da se kupa i sunča na plaži i da naveče eventualno ode u restoran. Jedan od mogućih slikovitih primjera je koncept univerzitetskog grada Oksforda, za koji možemo reći da je turistički grad, jer su većina njegovih stanovnika privremeni i žive sa tim gradom. Svi od novca studenata imaju neke koristi – od Oksforda do cijele Engleske. Dakle, visoka edukacija ili istraživački centri su neki prošireni oblici turizma koji bi se mogli premrežiti s ovdašnjim resursima – dodaje on.

Opasnost gentifikacije i nekontrolisane gradnje: Sagovornik Portala Analitikakaže da takav potencijal ima Dubrovnik, ali je neiskorišten. Uz to, Dubrovnik je u ovom trenutku grad koji umire: procjenjuje se da unutar istorijskog jezgra živi između 800 i 1.100, dok je na vrhuncu Dubrovačke Republike taj broj bio 6.500, a krajem osamdesetih oko pet hiljada.

– To je ono što slijedi i Kotoru – proces gentrifikacije gdje će se ljudi početi odseljavati, gdje će stranci početi kupovati dio nekretnina, a dio će biti samo za rentiranje. Život u gradu postat će nepodnošljiv zbog hordi turista sa kruzera koji samo prođu i ostave za sobom gomilu smeća, i eventualno kupuju nešto u suvenirnicama koje su dosta primitivan oblik turističke ekonomije. Uistinu, koliko sam mogao vidjeti, sve intervencije i prenamjene u Starom gradu su adekvatne. Čini mi se da se dosta vodi računa o povjesnoj jezgri, ali se sve van nje otelo kontroli.

Najbolji primjer koliko se gradnja „otela kontroli“ svakako je Budva, koja odaje utisak da će crnogorsko primorje jednog dana biti vizuelno „zatrpano“ visokim građevinama u koje će se „utopiti“ sve ono tradicionalno, uključujući i Stari grad. Hoćemo li za desetak godina moći da prepoznamo svoju obalu i da li nam slijedi pretvaranje u obalu sa visokim hotelima i soliterima sa apartmanima za iznajmljivanje? Mrduljaš smatra da specifična urbana fizionomija Budve ima svoje prednosti, u situaciji kada se jako povećava gustoća izgrađenosti, ako je grad namijenjen visokom intenzitetu turizma.

– Imate gradove kao što je Benidorm u Španjolskoj – grad nebodera koji izgleda kao Menhetn i ne bismo ga nikada povezali sa turizmom onako kako ga mi klasično zamišljamo, ali opet je dosta uspješan turistički prozvod. Visoka gustoća je moguća, ali neka razina urbanističkog usmjeravanja i regulative mora postojati. Možete graditi sa visokom gustoćom, ali iz toga treba stvoriti neku novu urbanu kvalitetu. Za to treba da postoje urbanističke institucije koje su u stanju suvislo regulirati i moderirati te razvojne procese, ali je nužno da postoji politička odluka da se ti procesi odista provode. Na žalost, to je ono što često izostaje u ovim našim sredinama. U prvom redu – moramo govoriti o ovim urbanističkim problemima. Ako je urbanizam loš ili ne postoji – a bojim se da je to slučaj kod nas – onda nema te dobre arhitekture koja bi mogla spasiti grad, ističe Mrduljaš.

Kako zadržati autonomiju i integritet: Zato se, dodaje, socijalizma sjećamo s nostalgijom kao vremena kada su „urbanističke institucije uživale autonomiju“, a urbanizam – iako i tada prilagodljiv pod uticajem politike – zadržavao je neki integritet i ispunjavao osnovne komunalne zakonitosti i pravila koja su bili neprikosnovena. Ali, kad se osvrnemo na planiranje u Crnoj Gori na nivou detaljnih urbanističkih planova, nerijetko je ono definisano investicijama, kako željenim tako i najavljenim, pa se dešava i da već donešeni planovi budu izmijenjeni.

– Ne može se plan neprestano mijenjati shodno nekim malim željama, odnosno tunelskom pogledu investitora. Takođe, inteligentni investitori razumiju kvalitet logičnog i ispravnog urbanističkog plana. Zato je pitanje s kakvim investitorima uopće pregovarate, jer i među njima ima i dobrih i loših. Ni politika ni urbanizam ne bi trebalo da daju prevelike ustupke investitorima. Naravno da je uvijek potrebna neka razina diskusije, koordinacije, pregovaranja. A to je ozbiljno pregovaranje gdje svaka strana drži neku svoju početnu poziciju i nastoji dogurati što je dalje moguće. Naše politike prostora su, nažalost, potpuno subverzivne prema investicijskih zahtjevima, i urbanistički planovi, kao takvi, uopće više nemaju smisla. Ako se oni oblikuju uvijek prema investicijskim zahtjevima, onda investitori sami mogu izrađivati urbanističke planove – što je danas čest slučaj, jer investitor sam naruči plan, a institucije ga samo potvrđuju i prihvaćaju – navodi Mrduljaš.

Kad apartmani nagrizaju obalu: Koliko god planirali, divlja gradnja je neminovnost ne samo u ovim krajevima, već na cijelom Mediteranu. Mrduljašprecizira da je to proces koji na ovim prostorima datira iz vremena Jugoslavije i razvija se paralelno sa razvojem planskog turizma, „jer je to lice i naličje istog fenomena“. Uz planirane turističke komplekse, masovni turizam sobom povlači i deregulisanu apartmansku gradnju.

3107mrduljash4

Kako navodi naš sagovornik, od pedesetih godina do danas u postotcima je približno isti odnos među tipovima gradnje: u privatnom smještaju 50 odsto, a hoteli čine samo 15 procenata. On naglašava kako su se upravo kampovi, koji čine 20 odsto, pokazali kao dobra strategija jer „čuvaju teritorij od izgrađenosti, a i turisti iz kampova su dosta dobri potrošači“. No, načini nastajanja cijelih – legalnih i nelegalnih – naselja namijenjenih izdavanju privatnog smještaja praktično su isti u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

– Apartmanizacija je zbilja nagrizla obalu, deregulacija je katastrofična, pa smo mi u Hrvatskoj nedavno imali proces legalizacije, koji je isto bio problematičan. Više-manje, danas je sve legalizirano i pokušava se kontrolirati dalja izgradnja, a stvari su restriktivnije i kada je izdavanje građevinskih dozvola u pitanju. Negdje od devedesetih do skora, vrijedio je jako koristan zakon o takozvanom zaštićenom obalnom pojasu gdje je na 100 metara od obale niste mogli graditi. To je malo usporilo prvi investicijski val koji bi mogao donijeti neke problematične intervencije u smislu velikih kompleksa na obali. Na žalost, to nije imalo puno uticaja na dereguliranu gradnju.

Mrduljaš smatra da se danas mora razmišljati o saniranju nastale štetu i da se područja pod nelagalnom gradnjom privedu višem stepenu urbanosti: počev od infrastrukture unutar tih gustih anglomeracija, pa do javnih prostora, a naročito izgradnje vrtića, škola, prodavnica koji bi ovakva naselja učinila nekom vrstom predgrađa.

– U prostorima gdje imate samo apartmane, zbilja je katastrofično, ne sam u smislu fizionomije izgrađenog okoliša, nego i onoga što imate kao gradsku ponudu, kvalitetu, a koja mnogo ovisi o tom javnom sadržaju. Iako je većina toga primarno namijenjena iznajmljivanju, ipak ljudi tamo žive i tim građanima, bez obzira što su nelegalno gradili, treba pružiti prava na neki normalni i uredni život. Ali, mislim da su ti zakoni o legalizaciji isuviše fleksibilni i da je u nekim drastičnijim situacijama ipak trebalo i rušiti. Naravno da se uvijek postavlja pitanje koji je to kriterij i gdje postaviti granicu. Zato je lakše sve legalizirati.

Crnogorska specifičnost: Crna Gora, ipak, ovdje ima jednu bitnu specifičnost koja se tiče živopisnih obronaka planina uz samu obalu. Za Mrduljaša ta oblast duž našeg primorja danas izgleda prilično tužno upravo, jer je napadnuta gradnjom, pa predlaže:

– Treba odrediti neku crtu preko koje se ne smije graditi. A ta crta, čini mi se, pomiče se sve više na gore. Naravno, mala je teritorija za izgradnju, ali negdje moraju postojati granice. Učinjene su velike štete i to su rane u pejzažu, u topografiji. Mislim da je bolje povećati gustoću u zoni od sto metara od obale pa do neke gornje granice. Ali, ne može se to baš jednostavno, administrativno urediti na 100 ili 500 metara. To je zbilja posao za institucije, da se pozabave svim aspektima, a to znači i kontrolu visine u gradnji – koliko je moguće graditi u visinu oko povjesnih jezgri – i to zahtijeva pažljivo promišljanje. Ili je, pak, i to podložno utjecajima investitora – s nevjericom konstatuje naš sagovornik.

Konačno, za njega je posebno interesantno na koji način turizam utiče na lokalne zajednice, na načine života koji su nekada postojali a danas nestaju, „gdje svi misle da će moći i da je najjednostavnije živjeti od turizma“, a da se pritom zanemaruju svi drugi oblici ekonomije.

– Ako svi hoće u turizam, onda naravno da svi grade – i to točkasto, a ne zajednički. Najjednostavnije je napraviti kuću i iznajmljivati apartmane. Ali, ima inteligentnijih oblika da investirate svoju ušteđevinu, da i dalje možete sudjelovati u nekom turističkom proizvodu, ali na neki sofisticiraniji način. To je pitanje o kome zbilja trebaju diskutirati ekonomisti, arhitekti i urbanisti, puno različitih struka, i, naravno, lokalna zajednica. Također me interesira šta je sa prostorom u zaleđu, sa planinama poput Durmitora, koje imaju fantastične potencijale za turizam, ali su totalno podiskorišteni. Svi smo navikli misliti na samo na obalu kao o turističkom teritoriju, a planina je jednako bitan resurs. Nemojte zaboraviti da je moderni turizam kakav danas znamo, započeo u Alpama, austrijskim i švicarskim, još u 19. stoljeću. I dan-danas Austrija i Švicarska imaju veći prihod od turizma nego što imaju sve ove naše zemlje zajedno. I mi samo to naše more prodajemo, a planine su prekrasne – zaključuje Mrduljaš.

Kristina JERKOV

Morate postaviti gornju granicu gradnje uz obalu

Leave a Reply