Skip to toolbar

vijesti.me

Mrduljaš: U Crnoj Gori su prave vrijednosti danas zanemarene

“Mislim da je crnogorski paviljon najbolji među paviljonima zemalja koje su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije”

(Nastavak razgovora iz prošlog broja sa Marojem Mrduljašem, odgovornim urednikom časopisa Oris.)

Što mislite o crnogorskoj postavci na XIV Međunarodnoj izložbi arhitekture Bijenale u Veneciji? Što mislite o Treasures in Disguise?

– Crnogorska postavka je izuzetno dobra. Mislim da je crnogorski paviljon najbolji među paviljonima zemalja koje su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije. Vrlo je uvjerljiv u načinu na koji se arhitektura prezentira to je eksperiment u posredovanju arhitekture, gdje imamo velike modele interpolirane u uske, tipično venecijanske prostore (četiri prostora u Palazzo Malipiero, gdje je postavljena crnogorska izložba op.a.).

Zapamtio sam da ste ljetos u Kotoru (APSS) rekli da je crnogorska postavka u Veneciji zapravo site-specific projekt?

– Doslovce je site-specific projekt. Ta izložba se ne može premjestiti nigdje drugdje, ili se teško može premjestiti a izvlači maksimum od prostornih ograničenja koja su zatečena, što je jako interesantno. To je arhitektonska izložba ali koja ne komunicira samo sa arhitektima, nego mislim da može komunicirati i sa širom publikom. Odabrana su četiri vrlo interesantna primjera (Kajakaški klub Galeb u Podogrici (1960), Vukote Tupe Vukotića; Spomen dom u Kolašinu (1976.) i nedovršeni Dom revolucije u Nikšiću (1979 1989), Marka Mušiča; Hotel Fjord u Kotoru (1986.), Zlatka Ugljena op.a.) koja govore o tome da u Crnoj Gori ima vrijedne arhitekture koja je danas često zanemarena. Manje saznajemo o povijesti, o okolnostima u kojima su te građevine nastale i o sličnim stvarima, ali to je bila intencija izlagača da se fokusiraju samo na ono što je njima bitno na sam prostor.

Napisao sam tekstove o objektima koji su prezentirani u crnogorskom paviljonu u Veneciji tekstove koji su se pojavili u katalogu postavke – i svjestan sam činjenice da mi znamo vrlo malo neoprostivo malo o tim objektima. Ne postoje knjige, ne postoje monografije, nisam siguran da li je neki od tih objekata prezentovan u jugoslavenskoj arhitektonskoj periodici, crnogorska arhitektonska periodika nikada nije ni postojala dakle, niko se nije ozbiljnije bavio tim objektima što upućuje na zaključah da je pred nama golem posao pionirski posao evaluacije arhitekture iz perioda socijalizma na tlu Crne Gore.

Kod jednog od tih objekata riječ je o Hotelu Fjord imamo i problem autorstva. Objekat se pripisuje. Zlatku Ugljenu, poznatom arhitekti iz Bosne i Hercegovine ali ga nema na listama njegovih ostvarenja, što će reći da ga se vjerovatno odrekao. Sa druge strane, taj objekat jeste bitan u kontekstu priča o mogućim strategijama razvoja grada Kotora. Bili ste ljetos u Kotoru, upoznali ste se sa problemom. Što mislite o tom objektu?

– To je arhitektonski najmanje zanimljiv projekt među odabranim projektima. Ne otvara nova pitanja u arhitekturi ostala tri projekta mislim da to rade. Ugljen je izvanredan arhitekt i treba ga afirmirati autor je jedne od najljepših kuća na ovim prostorima uopće Šefrudinove (Bijele) džamije (u Visokom, BiH op.a.). Ovaj hotel evidentno nije na razini njegovih najboljih uradaka, ali obzirom da ga se odrekao evidentno je da se tu nešto promijenilo. Sa druge strane, zbilja je važan za Kotor tako da njegova urbana pozicija i njegovi prostorni resursi zahtijevaju da se i o njemu govori i da se o njemu problematizira. I ono što je još posebno važno kod cijelog crnogorskog projekta je da se nije stalo samo na postavci, nego da se i prije i poslije nastavilo sa radionicama gdje se postavlja pitanje što sa tima kućama.

I to je fantastično da se generira jedno novo znanje – koje se onda može ponuditi investitorima, gradskim vlastima, državi. To je užasno važno za takve projekte i po tomu je to izvanredno. Sve ovo što smo istaknuli kao kvalitete kod crnogorskog paviljona – hrvatski paviljon to nema.

Što ima hrvatski paviljon?

– Hrvatski paviljon nastoji na jedan dosta akademski, intelektualni način, sistematizirati povijest hrvatske moderne arhitekture, o kojoj je ipak već dosta pisano, ali nije nikada do kraja ona odrađena u svom kontinuitetu. Nudi se specifičan pogled kroz taksonomiju od osam generativnih principa u arhitekturi i onda se unutar njih klasificira osam studijskih slučajeva.

Treba istaknuti da to nije historiografski projekt, nego je to eksperiment u načinu interpretacije arhitekture šta je u arhitekturi bitno, koji su generativni parametri koji su uvjetovali da je arhitektura takva kakva jeste. Ponekad projekt polazi od odnosa prema topografiji, ponekad od kompozicijskih principa itd. To je sigurno korisno znanje koje će pomoći u budućim interpretacijama arhitekture. Ono što ja smatram problematičnim u tome je što se ti generativni principi tih osam principa što se prezentiraju kao da su specifično hrvatski, a nisu ni po čemu. Ta ista ili slična metoda analize mogla je biti primijenjena na čileansku arhitekturu, crnogorsku, njemačku.

Ako sam dobro shvatio, hrvatska arhitektura defitivno izlazi iz nacionalnih okvira i mogla bi se svrstati po nekim svojim karakteristikama u internacionalni, evropski okvir?

– Apsolutno da postoje različiti modernizmi sa svojim lokalnim specifičnostima i inačicama, koje s jedne strane proizilaze iz lokalnih socio-političkih datosti i politika proizvodnje prostora, a s druge strane iz kulture, razgovora sa povijesnim oblicima, morfologijama i slično. No to ne vrijedi samo za modernizam. Slična stvar je i sa renesansom i sa barokom i sa gotikom. Gotički prostorni modeli su slični i u Notre Dame u Parizu i u Zagrebačkoj katedrali, nastali su kroz internacionalno kolanje znanja, ali su i rezultat lokalnih tehnika i financijskih mogućnosti. Dakle, uvijek je ta arhitektura imala univerzalni jezik, koji se onda adaptirao lokalnim datostima. Dakle, arhitektura je uvijek u tom dijalogu između globalnog i internacionalnog – i lokalnog. Nacionalno se odnosi na narative formiranja država-nacija u 19. stoljeću. Nacionalno se formira post festum, kroz pisanje nacionalnih povijesti. Internacionalnu razmjenu znanja i poroznost granica problematizirali smo u izložbi koju sam sa timom kustosa iz Centralne Evrope (Poljske, Češke, Mađarske, Austrije) postavio na aktualnom venecijanskom Bijenalu pod naslovom Lifting the Curtain Central European Archtecture Networks.

Na čemu trenutno radite. Da li postoji neki novi projekt?

– Postoji puno raznih projekata, istovremeno, neki se pripremaju, drugi se dovršavaju… između ostaloga, nadam se da ćemo dobiti sredstva da izložbu “Nedovršene modernizacije” (izložba je bila postavljena i na Cetinju, u proljeće 2013. op.a.) preformatiramo u oblik koji bi bio lagan i jednostavan za transport i prilagođavanje raznim galerijskim uvjetima, da bi izložba internacionalno putovala.

Tu su i dvije ili tri nove izložbe i dvije ili tri nove knjige ali o tom potom. Neki projekti se razvlače već godinama, pa mi je skoro pa neugodno o njima govoriti.

AUTOR: Borislav Vukićević

Mrduljaš: U Crnoj Gori su prave vrijednosti danas zanemarene

Leave a Reply