vizkultura.hr

Autor: Maroje Mrduljaš

Bogdan Budimirov nadilazi uže disciplinarne okvire i pojednostavljeno shvaćenu poziciju arhitekta i dizajnera kao „stvaratelja oblika“. Šest desetljeća njegovog aktivnog istraživačkog rada u različitim mjerilima: od crtaće ploče do aerodroma, treba interpretirati u svjetlu nastojanja da se moderno sistemsko mišljenje i integracija znanja uključe u logiku projektiranja.

Budimirov ulazi u praksu još ko student, u dinamičnom kontekstu urbane ekspanzije i industrijalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Milje zemlje u razvoju je plodan za Budimirova, homo faberazainteresiranog za metode racionalne organizacije i angažiranja svih raspoloživih, a oskudnih resursa. Radoznao i poduzetan Budimirov iskustva empirijski sabire proučavajući druge proizvodne grane i traži modele reforme građevinske industrije. U suradnji sa Željkom Solarom, Dragutinom Stilinovićem i drugima razvija nekoliko sistema prefabrikacije, među kojima je najuspješniji YU-61. Suočeni sa zadatkom projektiranja „za velike brojeve“, Budimirov i suradnici ne oblikuju građevinu kao izdvojeni objekt sa specifičnom „formom, funkcijom i konstrukcijom“, nego projektiraju čitav proces serijske, industrijske proizvodnje i kasnijeg održavanja građevine sa planiranim vijekom trajanja. „Forma, funkcija i konstrukcija“ se apstrahiraju u set građevinskih elemenata optimiziranih za proizvodni proces, pri čemu se ne kompromitiraju estetske i uporabne kvalitete nego pragmatično uravnotežuju omjeri uloženog i dobivenog. Koncizna arhitektura „srebrnih gradova“ u Zapruđu, Borongaju, Remetincu i drugdje djelovala je futuristički, no razlog tome nije samo blještavilo njihove aluminisko-staklene ovojnice, već činjenica da su te kuće osmišljene i izvedene prema tada sasvim novim proizvodnim principima i investicijskim zahtjevima. Istraživanje masovne proizvodnje arhitekture Budimirov i suradnici nastavljaju u sistemima skladnih prefabriciranih drvenih turističkih bungalova i obiteljskih kuća za tvrke Jugomont, Spačva, Marles i druge od kojih su mnoge još i danas u funkciji, te sistem SPIG industijske proizvodnje čeličnih zgrada.

10609371_10152342907623030_1812420918_n
*Četvrt vlade i parlamenta, Bonn, natječajni projekt (koautori: Ulrich Ensinger, Herbert Groethuysen, Hans Maurer, Kurt Richter, Werner Wirsing) 1974.

Paralelno s projektima velikog mjerila i rada s velikim građevinskim poduzećima, Budimirov eksperimentira i u području oblikovanja proizvoda (u to vrijeme se još ne koristi pojam «dizajn»). U istraživanju primjene elastičnih ploča (projekti stolice i kreveta) do izražaja dolazi Budimirovljevo izvrsno, gotovo intuitivno razumijevanje statike i „rada konstrukcije“, dok rane varijante crtaćih stolova proizlaze iz vlastitog, proživljenog iskustva. Elastična ploha za sjedenje ujedno je i prvi patent Budimirova, a uslijedit će više registriranih patenata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. 1950-ih i 1960-ih u racionalna integracija industrije i oblikovanja okoline u svim mjerilima jedna je od ključnih tema diskusije o društvenom razvoju u Hrvatskoj i Jugoslaviji ali i u internacionalnom kontekstu. Budimirov je uspješan akter tog „industrijskog zaokreta“ koji je u ovdašnjoj sredini samo parcijalno ostvaren.

10572305_10152342907743030_894376434_o
*Crtaći stol Moya, 1980.

Od druge polovice 1960-ih, Budimirov rad nastavlja u Münchenu u Zapadnoj Njemačkoj, u drugačijem tehnološkom i ekonomskom miljeu. Radeći u velikim biroima i na opsežnim projektima poput Velesajma u Nürmbergu, aerodroma u Münchenu i drugima, Budimirov dalje razvija interes za prefabrikaciju ali i za specifične teme operativne organizacije projektiranja, komunikacije i protoka informacija od biroa prema gradilištu i natrag, u vremenu u kojem primjena računala u arhitekturi još nije bila intenzivna. Konvencionalne historiografije arhitekture i dizajna uglavnom se ne bave procesima projektiranja i tek će neka buduća istraživanja procedura i protokola proizvodnje projektne dokumentacije pokazati invencije na tom području kojem je Budimirov dao vrijedan doprinos. Dok je u Hrvatskoj rad Budimirova uglavnom vezan za stanovanje, u Njemačkoj je angažiran na prostorno-organizacijski vrlo složenim projektima koji zahtijevaju inovativne koncepte. Tako je projekt za kompleks zgrade vlade i ministarstava Zapadne Njemačke osmišljen u vidu trodiomenzionalne matrice komunikacija i instalacije koja okuplja sve ostale elemente programa. Projekti Budimirova nisu predstavljali slikovitu eksplikaciju tehnologije, kao što je to bio slučaj u brojnim projektima nadolazeće „high-tech“ arhitekure, nego su bili otvoreni, fleksbilni sistemi učinkoviti poput uređaja i sposobni prihvatiti strukturalni rast i promjene.

10621672_10152342907748030_973824558_o
*Sistem prefabricirane drvene kuće Spačva (koatori: Željko Solar, Vladimir Robotić, Zlatko Žokalj), 1964.

Od sredine 1970-ih godina Budimirov se vraća dizajnu produkata, u prvom redu specijaliziranog namještaja i opreme. Uređuje fotografske studije, interijere, radi na pojedinačnim  produktima, te dizajnira tržišno vrlo uspješni fleksibilni crtaći stol Moya po kojem je vjerojatno najpoznatiji kao dizajner u užem smislu riječi i za kojeg dobiva i prestižnu nagradu Gute Form (Dobra forma). Iako naizgled jednostavan, crtaći stol je konstruktivno-statički pažljivo promišljen kako bi bio jednostavan za manipulaciju i pogodan za ekonomičnu izvedbu. Uslijedio je sistem prateće opreme za kompletiranje čitavog arhitektonskog ureda: pokretni multifunkcionalni ormar-stolić, manja crtaća daska i drugi elementi. I u „komornom“ mjerilu produkata, Budimirov projektira sistemski: koristi modularnu koordinaciju, razrađuje varijante detalja, razvija fleksibilne koncepcije i od početka razmišlja o plasmanu na tržište. Odgovor na zahtjeve za odmakom od „industrijske“ estetike koji jačaju 1980-ih Budimirov pronalazi u taktilnim svojstvima materijala, u prvom redu drva, i njihovoj obradi.

Po povratku u Hrvatsku 1988. Budimirov se nastavlja baviti dizajnom i radi kao konzultant za pitanja specifičnih konstrukcija. Njegov aktualni projekt je vlastita kuća koja je pred dovršetkom: razumna u mjerilu, gotovo klasicistička po smirenom ritmu i eleganciji proporcija, tradicionalna u referenci na jednostavnu vernakularnu organizaciju tlocrta, moderna po tehnologiji gradnje i prostornoj otvorenosti, suvremena po ekološkoj učinkovitosti, individualna po prilagođenosti specifičnim potrebama korisnika, autentična po koncepciji. Sve te kvalitete sublimat su nataloženih desetljeća iskustva i provjera znanja u teoriji i praksi.

10642542_10152342907703030_1138320695_o
* Sistem industrijske prefabrikacije YU-61 (koautori Željko Solar, Dragutin Stilinović), 1961.

Progresivna modernistička tradicija dizajna tražila je od stvaraoca-inovatora uključenost u tehnološka i ekonomska pitanja na putu prema ukidanju disciplinarnih granica između kulture, znanosti i tehnologije. Totalna koordinacija proizvodnje materijalnog okoliša pokazala se političkom utopijom, a dilema koju je artikulirao Cedric Pricepitanjem: „tehnologija je odgovor, no što je pitanje?“ ostaje otvorena. No etička, pa i estetska dimenzija integralnog projektiranja koja inzistira na utemeljenosti odluka u racionalnim (i razumnim) argumentima je još uvijek aktualna. Zato su metode, znanje i vrijednosti koje Budimirov razvija i zastupa u najmanju ruku jednako važni kao i njegovi realizirani radovi.

Tekst je izvorno objavljen u katalogu Izložbe hrvatskog dizajna 1314 koja se ovog tjedna otvara u MUO-u u Zagrebu

Nadilaženje pozicije ‘stvaratelja oblika’

Leave a Reply