portalanalitika.me

 

Mene je konkurs Ministarstva održivog razvoja i turizma doveo u Veneciju. Obišao sam Đardine i Arsenal i tamo vidio veoma pozante ljude iz svijeta arhitekture. To je kao kada bi neko napravio automobil, s njim izašao na sajam automobila i pored sebe onda vidio Lamborgini, Ferari i sve slične ekskluzivne modele… Svim mladim stvaraocima bitno je da odu negdje, da se odmaknu od domaćih sujeta i predrasuda, da iskreno uđu u svaki konkurs i, što je najbitnije, u svako projektovanje. Rezultati će uvijek izaći na vidjelo… Morate dati jedan dio sebe i imati na umu: ne može se pobijediti na svakom konkursu, kaže za Portal Analitika nagrađivani mladi arhitekta Nemanja Milićević.

 

 

Iako tek završava Arhitektonski fakultet u Podgorici, Nemanja Milićević se našao u centru pažnje šire crnogorske javnosti kao koautor – uz Marka Stjepčevića – projekta „Triger 50/50“ prvonagrađenog na konkursu za crnogorski tim koji nas sada predstavlja u okviru crnogorskog paviljona na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Mnogo „prašine“ podiglo se već samim odabirom ulcinjske Solane za temu predstavljanja Crne Gore na najznačajnijoj smotri arhitekture na svijetu. Namjera je bila da tri inostrana i jedan domaći arhitektonski tim daju novo rješenje za dug i održiv život ovog osjetljivog prostora, sa brojnim i raznolikim biljnim i životinjskim svijetom, ali i zapustjelim poljima na kojima se nekada sakupljala morska so.

– Kada je u pitanju naše konkursno rješenje „Trigger 50/50“, ne smatramo da smo u pravu. Mi smo samo dali jedan mogući odgovor na problem koji je ponuđen. Na pitanje smo odgovorili veoma jednostavno: ne projektujemo ništa, već radimo na strategiji koja će se kasnije, vremenom, fazno razvijati. Ne znam da li će projekat naći neku prenamjenu prostora, ali je veoma bitno da se na konkursu ovakvog tipa stigne do nečega što je „okidač“ za sve ono što treba da se desi – kaže sagovornik Portala Analitika.

Iako nekima može izgledati apstraktno, Milićević smatra da se iz četiri odabrane studije može razlučiti u što treba pretvoriti Solanu.

– To i jeste funkcija Bijenala arhitekture: da ukaže na problem koji je Alehandro Aravena dao kroz zadatak „Izvještavanje sa fronta“ i objasni graficima ili apstraktno – ali svakako koncizno, nekad čak i banalno. Kada se jasno prikažu te stvari, sve je lako čitljivo. No, najbitnije je da su i tri strana, i naš studio, predstavili veoma uspjelu priču iz Crne Gore. Vremenom, vidjećemo i kako će na postavku reagovati posjetioci – dodaje on.

Na njegov današnji način rada, drugačije poglede i rješavanje problema, najveći trag je ostavila Ljetnja škola arhitekture u Kotoru – KotorArt Kotor APSS, tokom koje je, kako ističe, bio u prilicu da učestvujem u svemu i ‘pokupi znanje od starih majstora’“. Od njih je, pored ostalog, usvojio da se tokom projektovanja „više drži za glavu nego za olovku“.

– Veoma je bitno za mlade arhitekte to što se raspisuje sve više konkursa. Smatram sebe veoma mladim u tom svijetu. Mnogo znači što sam u tu priču ušao sa 22 godine i doživio veliki uspjeh s kolegom Markom Stjepčevićem. Upravo su konkursi ti koji mladima daju slobodu, čine da zadržite dječački duh i od toga počnete da osmišljavate rješenja. Interesantno je i to da na ovakvim konkursima jedan arhitekta od 22 ili 25 godina može da pobijedi čovjeka koji ima izuzetno poznatu svjetsku praksu. Ni to nije isključeno – zaključuje Milićević u intervjuu za Portal Analitika.

 

2106nemanja2

 

ANALITIKA: Kakav je osjećaj kada vidite da se u crnogorskom paviljonu nalazi vaša postavka „Trigger 50/50“ i još tri renomiranih stranih timova.

MILIĆEVIĆ: Interesantno je to vidjeti: četiri studija – tri strane prakse i jedna crnogorska – a četiri različita pristupa. Oni pristupaju problemu tehnologijom, veoma kvalitetnim sredstvima koje posjeduju u svojim studijima i okruženjima. Mi, pak, s oni što imamo, što znamo i što posjedujemo kao sredstva koja možemo dati ljudima i reći im da je to iz Crne Gore. Dakle, veoma jednostavno, koncizno i u kontekstu s onim što je bio zadatak paviljona Crne Gore.

ANALITIKA: U odnosu na nas, obične posmatrače, da li su više apstraktna rješenje stranih timova ili crnogorskog?

MILIĆEVIĆ: U suštini, za nekoga ko prvi put ulazi u paviljon moguće je da su sva četiri rješenja apstraktna. Ali, ako neko temeljno pristupi i počne da prati što je to svaki od studija veoma lijepo prezentovao – prikazao i tekstom objasnio – smatram da se može razlučiti konkretna priča. To i jeste funkcija Bijenala arhitekture: da ukaže na problem koji je Alehandro Aravena dao kroz zadatak „Izvještavanje sa fronta“ i objasni graficima ili apstraktno – ali svakako koncizno, nekad čak i banalno. Kada se jasno prikažu te stvari, sve je lako čitljivo. No, najbitnije je da su i tri strana, i naš studio predstavili veoma uspjelu priču iz Crne Gore. Vremenom, vidjećemo i kako će na postavku reagovati posjetioci.

ANALITIKA: Spadate u red mlađih arhitekata, bili ste angažovani na Ljetnjoj školi arhitekture KotorArta – APSS. Koliko je ta škola uticala da razmišljate drugačije i da rješenja koja nudite budu bliža evropskim savremenim arhitektonskim tokovima?

MILIĆEVIĆ: Na Kotor APSS-u smo radili stvari koje najmanje počinju od forme i projektovanja. Polazili smo od promatranja onoga što su potencijali, problemi i resursi nečega što je zadata tema. Ili, možemo reći, koji to prostori predstavljaju „kancer“ u jednom mjestu, oblasti. Tokom par godina koliko sam bio angažovan u organizaciji ljetnje škole, bio sam u prilicu da učestvujem u svemu, pa sam tamo „pokupio“ i znanje od „starih majstora“. To su ljudi koji se više drže za glavu nego za olovku, što je veoma interesantno.

 

2106nemanja1

 

ANALITIKA: Da li su oni uspjeli da vas mlađe „skrenu“ s uobičajenog puta, te da se sa knjiškog znanja orijentišete na praktična iskustva i fokusirate na okruženje u kome živite?

MILIĆEVIĆ: Veoma su bitna ta promatranja u kontekstu. Svaki problem ima okruženje kome se uvijek može naći prenamjena. Potencijal jednog prostora uvijek se može otkriti ako dublje razmotrimo njegove potrebe i resurse… Sve to negdje stoji „zakopano“, a mi – arhitekte – smo došli da to otkrijemo. Arhitektura će, na kraju, sama od sebe proizaći. Dakle, nije bitno krenuti od forme, klasičnog projektovanja, već istraživačkim pa čak i novinarskim duhom ući u projekat i doći do rješenja za koje možemo reći da je naš odgovor na probleme.

ANALITIKA: Osim ulcinjske Solane i projekata kojima ste se bavili na Kotor APSS-u – zapušteni djelovi Kotora, četiri objekta u Crnoj Gori kojima je potrebno naći novu namjenu – što u ovom trenutku smatrate najvećim izazovom za našu arhitekturu?

MILIĆEVIĆ: Veoma je bitno za mlade arhitekte to što se raspisuje sve više konkursa. Smatram sebe veoma mladim u tom svijetu. Mnogo znači što sam u tu priču ušao sa 22 godine i doživio veliki uspjeh s kolegom Markom Stjepčevićem. Upravo su konkursi ti koji mladima daju slobodu, čine da zadržite dječački duh i od toga počnete da osmišljavate rješenja. Interesantno je i to da na ovakvim konkursima jedan arhitekta od 22 ili 25 godina može da pobijedi čovjeka koji ima izuzetno poznatu svjetsku praksu. Ni to nije isključeno.

ANALITIKA: No, u našem okruženju je neizostavna sujeta, koja dolazi do izražaja i kada se ozvaniče rezultati konkursa. Da li je pobjednik uvijek najbolji, uvijek u pravu?

MILIĆEVIĆ: Kada je u pitanju naše konkursno rješenje „Trigger 50/50“, ne smatramo da smo u pravu. Mi smo samo dali jedan mogući odgovor na problem koji je ponuđen. Na pitanje smo odgovorili veoma jednostavno: ne projektujemo ništa, već radimo na strategiji koja će se kasnije, vremenom, fazno razvijati. To smo i predstavili svojim projektom. Ne znam da li će projekat naći neku prenamjenu prostora, ali je veoma bitno da se na konkursu ovakvog tipa stigne do nečega što je „okidač“ za sve ono što treba da se desi.

ANALITIKA: Što smatrate najvećim izazovom u svojoj karijeri narednih desetak godina? Za to vrijeme bi već trebalo da usvojimo mnoge načine rada, naročito planiranje i izgradnja po visokim stadardima očuvanja životne sredine, kako nalažu stroga pravila EU.

MILIĆEVIĆ: Što će biti za deset godina? To je zaista dug vremenski period za mene. Prije tri mjeseca nijesam ni planirao da ću doći na Venecijansko bijenale… Mogu reći da je u svemu tome veoma bitna upornost i istrajnost. Što se mene tiče, još nijesam diplomirao, tako da ću prvo to završiti, a zatim možda upisati neke magistarske i tek onda vidjeti kojim putem dalje. No, ponavljam, veoma su bitni ti konkursi. Mene je ovaj Ministarstva održivog razvoja i turizma doveo u Veneciju. Obišao sam Đardine i Arsenal i tamo vidio veoma pozante ljude iz svijeta arhitekture. To je kao kada bi neko napravio automobil, s njim izašao na sajam automobila i pored sebe onda vidio Lamborgini, Ferari i sve slične ekskluzivne modele. Imponuje mi sve to i što sam se upoznao sa veoma značajnim ljudima. To je bitno ne samo za mene, lično, već i za sve moje vršnjake koji će učestvovati na narednim ovakvim konkursima. Svim mladim stvaraocima bitno je da odu negdje, da se odmaknu od domaćih sujeta i predrasuda, da iskreno uđu u svaki konkurs i, što je najbitnije, u svako projektovanje. Rezultati će uvijek izaći na vidjelo. Nije bitno da li je riječ o prvom, drugom, trećem mjestu, ili otkupljenim radovima – uvijek morate dati jedan dio sebe i imati na umu: ne može se pobijediti na svakom konkursu.

 

Kristina JERKOV

Foto: Ivan Čojbašić, privatna arhiva

Nemanja MILIĆEVIĆ: Krenite dalje, ne obazirite se na domaće sujete i predrasude

Leave a Reply