3

Igra je neizostavni dio života svakog djeteta te je ključan faktor u njegovom društvenom, emocionalnom, intelektualnom i fizičkom sazrijevanju. Time su i prostori za dječju igru ključni prostori za održivost jedne zajednice, a njihov čest izostanak u (ne)planiranju grada postaje mjesto borbe za bolje životne uvijete zajednice.

2

1

U Splitu je tako Marijana Puljak, u to vrijeme predsjednica vijeća gradskog kotara Žnjan, svoju političku karijeru započela upravo zagovaranjem osnovne komunalne infrastrukture u svom kotaru, te je 2012. godine realizirala prvo dječje igralište na Pazdigradu. Ovaj uspjeh pokrenuo je građane kotara koji se danas bore za izgradnju škole, ali se pokazao i kao dobra odskočna daska za napredak u lokalnoj politici. Marijana Puljak danas je gradska vijećnica, a Tomislav Zaninović, kojemu to nije pošlo za rukom na prethodnim izborima, ove godine otvara nova dječja igrališta na Bačvicama, kotaru čijeg vijeća je on predsjednik.

4

6

Početkom godine tako je otvorio novo dječje igralište na Toču. Mediji su nahvalili ovu inicijativu koja je krenula od Zaninovića, naglašavajući kako je “dječja oaza” niknula na “zapuštenoj površini koja je bila okupljalište beskućnika i narkomana” (SD, 31.05.2014.). O tome da se tu desetljećima igralo na male branke, branke koje se i danas mogu vidjeti odbačene pored igrališta, te da su se tu okupljali stanari obližnjih zgrada šetajući svoje kućne ljubimce, nigdje ne piše ništa.

7

Međutim, povod za ovaj tekst nije pitanje na uštrb koga se grade dječja igrališta, već sama igrališta. Prema službenim podacima njihov broj u Splitu rapidno raste. U zadnjih osam godina broj dječjih igrališta se popeo sa 45 na 70. A ono što je novim igralištima već na prvi pogled zajedničko jest da sva izgledaju kao kavezi za djecu.

Manje ili više spretno, dječja igrališta danas su jasno označena područja urbanog tkiva koja od ostatka grada dijeli visoka metalna ograda. A unutar nje nalazi se uobičajena oprema dječjih igrališta: ljuljačke, tobogani, penjalice i klackalice koje djeci raznih uzrasta omogućavaju razvoj motoričkih sposobnosti u potpuno sigurnom ambijentu, po svim zakonima, propisima i odredbama europskih normi koje su ujedno i hrvatske.

9

10

Ali sjetimo se da odrastanje i razvoj djece kroz igru nisu oduvijek bili  definirani pravilnicima. Još samo prije koju generaciju igra je započinjala u dvorištu pred zgradom, s odrastanjem osvajala su se susjedna dvorišta, kroz sukobe s djecom iz drugih ulica otkrivala su se skrovišta, prolazi i staze za koje odrasli nikad nisu čuli. Igra je bila svojevrsno upoznavanje sa neposrednom okolinom, pa i gradom, te svim njihovim opasnostima. Neizvjesna i nesigurna igra koju smo svi na kraju nekako preživjeli.

11

13

Pitanjem dječjeg razvoja i pretjerane opterećenosti sigurnošću bavi se i Tim Gill koji u svojoj knjizi “Bez straha” (No fear) veli: “Djeci treba dozvoliti opasnu i izazovnu igru. A mi trebamo shvatiti da se djeca mogu nositi s različitim rizicima, da brzo uče, te da najbolje uče iz vlastitih grešaka.”

Knjigu preporučujemo kako roditeljima tako i političarima koji u promišljanju grada žele najmlađim generacijama osigurati mjesto izazovnog i kreativnog razvoja. Knjigu, na engleskom, možete besplatno skinuti ovdje .