Urbana teoretičarka Elke Krasny postavila je 2012. godine u suradnji s Arhitektonskim centrom iz Beča izložbu pod nazivom Hands-on Urbanism 1850-2012. The Right to Green, a koja je, na poziv Davida Chipperfielda, predstavljena i na Bijenalu arhitekture u Veneciji iste godine.

knjiga 1
Izložba je bila popraćena i knjigom istog naslova, u koju dobar uvid možete dobiti na ovom linku. Na više od 300 stranica Krasny, sebi svojstvenim angažiranim i akribičnim stilom, predstavlja studije slučaja koji ukazuju na povijesnu pozadinu raznih pokreta koji nalaze zajednički nazivnik u traženju građanske participacije u oblikovanju grada. Knjiga se sastoji od 26 eseja, a među autorima i autoricama su, osim urednice, i druga dobro nam poznata imena alternativnih urbanih taktika poput Marjetice Potrč ili Constantina Petcou i Doine Petrescu iz Studia za samoupravljačku arhitekturu (Atelier d’architecture autogérée).

Povijesni pregled, koji je naznačen već u naslovu knjige, nalazi svoju polazišnu točku u vremenu kada se širom Evrope građanima dodjeljuju vrtovi na parcelama koje pripadaju gradu. Prvi takav vrt u Njemačkoj osnovan je 5. svibnja 1865. u Leipzigu, gdje danas postoji i Muzej malih vrtova, a autorica Caterina Hildebrand govori i o brojnim drugim društvenim aktivnostima koje su njegovale udruge okupljene oko malih vrtova: predavanja i edukacija, odgoj djece, briga za starije i sl.

1

2

Knjiga nam jasno pokazuje kako industrijalizacija, koja je zahvatila većinu srednjoevropskih gradova te posljedično dovela do formiranja klase polugladnog proletarijata koji je stizao iz ruralnih dijelova Evrope i potrebe za pokretanjem ovakvih inicijativa, ima sasvim drugačiji kronološki uzorak u Turskoj. Gecekondu (množina imenice Gecekondular, koja doslovce znači ‘izraslo preko noći’) počinju bujati s industrijalizacijom koja preplavljuje Tursku stotinu godina kasnije, 1950-ih. Međutim, Gecekondular je izraz koji je vezan i za mit, odnosno običajno pravo koje potiče iz Osmanlijskog carstva, a ono svakome tko je sposoban/a preko noći dići krov na nekom mjestu, dozvoljava da na tom mjestu i ostane.

Knjiga Hands-on Urbanism omogućava uvid u globalan (i)zbor inicijativa koje su inicirane civilizacijskim šokovima modernizacije popraćene (pre)naglom industrijalizacijom i posljedičnim špekulacijama zemljištem, nekontroliranim rastom gradova koje dovodi i do nesagledive masovne nezaposlenosti, migracija, ratova. Tako je„zahvaljujući“ Prvom svjetskom ratu (nakon što je pravnik Dinghofer 1909. prenio ideju malih vrtova iz Leipziga u Beč) i ogromnoj gladi koja je harala austrougarskom metropolom,obrađivanje zemlje usred grada postalo jednim od najvažnijih izvora preživljavanja. U Beču je 1918. godine 30 000 obitelji obrađivalo preko 6,5 milijuna četvornih metara. Programatski razvoj socijalne demokracije doživio je u tadašnjoj Evropi upravo u Beču svoj najintenzivniji procvat.
Unutar poglavlja pod nazivom „Samopomoć i pokreti reforme“ autor Klaus Novy naglašava i neka onovremena bečka previranja: dvoumljenje između velikih stambenih jedinica i obiteljskih kuća. Kao što znamo, prevladala je opcija velikih stambenih jedinica, poznata kao Crveni Beč. U Drugom svjetskom ratu, pak, grad Bremen je u bombardiranjima 1944. god. izgubio oko 60% stambenog prostora. Posljedično su nastale tipologije Keisen-kuća, koje su do 1965. ublažavale potrebu za stambenim prostorom.

716

U Evropi danas neoliberalni kapitalizam prijetnja je raznim oblicima života pa tako i malim vrtovima: megadogađanja poput Olimpijade u Londonu ugrožavaju mogućnosti njihovog širenja, a predatorska priroda kapitala očituje se i u marketinškim sloganima kao što su „Demolish. Dig. Design’“. Brojne su strategije otpora koje knjiga izlistava. Tako npr. „Polja zajedničkog užitka“ grčkog autorskog dua Phoebe Giannisi i Zissis Kotionis nalaze inicijativni poticaj stvaranja svog modela kontinuiteta zajedničkog metabolizma (s kojim su i predstavljali Grčku na 12. bijenalu arhitekture u Veneciji) u Lenjinovoj izreci kako sjeme predstavlja kovanicu svake razmjene. Postavljajući temeljna pitanja – što je arhitektura, što je zemlja i koji su novi uvjeti za onog koji gradi – otvaraju pogled na čitavu Grčku kao proširenu metropolu.

Poglavlje posvećeno urbanoj poljoprivredi mapira takve globalne pokrete od Havane do Milwaukeeja, a čak dva poglavlja posvećena su detaljnim osvrtima na jedan primjer urbane poljoprivrede u Hong-Kongu unutar kojeg je nastala i škola malih vrtova.

333

Knjiga je izvor i nekih za temu važnih povijesnih tekstova. Prijevod teksta Jane Addams, socijalne radnice, filozofkinje, sociologinje i sufražetkinje pod naslovom „Rekreacija kao javna funkcija u urbanim zajednicama“ objavljen je prvi put u prestižnom Američkom žurnalu sociologije još davne 1912. i već tada etablirao važnost društvene razmjene i razvoj visoko-razvijenog građanstva kakvog su omogućili mali parkovi u Chicagu sa svojim sportskim halama, bazenima, salama za čitanje i sl. Drugi takav važan tekst je onaj Johna Turnera: Squatting settlement. An Architecture That Works, objavljen prvi put 1968. u časopisu Architectural Design. Osebujan povijesni primjer građanske participacije svakako je i Mexicali eksperimentalni projekt koji je 1976. izvodio arhitekt Christopher Alexander. Alexander je pokušao stopiti tradicionalne uloge arhitekta i korisnika u zajednički napor proizvodnje objekta.

621

Osim toga, knjiga ukazuje i na projekte poput onog umjetnika Daniela Kerbera, morethanshelter. Ratovi, katastrofe poput potresa ili cunamija, nesagledivi porast suburbanih populacija i klimatske promjene utječu na sve veći broj izbjeglica i porast broja ljudi bez krova nad glavom širom svijeta. Kerber intenzivno mapira i promišlja zamjenske gradove širom svijeta, pri čemu su domišljatost, sposobnost recikliranja i snalažljivost glavni parametri.

Sve navedeno, uz u ovom prikazu neopisane projekte iz Ljubljane, Quita ili Filadelfije, čini knjiguHands-On Urbanism nezaobilaznim štivom na temu građanske participacije i bottom-up urbanističkih pokušaja, koji, istina, ne mogu zamijeniti sve izraženiju potrebu za interdisciplinarno strukturiranim urbanizmom kao intrinzičnim faktorom održivosti, ali mogu istom trajno davati bitne impulse.

Sonja Leboš

pogledaj.to