vizkultura.hr

 

 

Iva Marčetić je arhitektica i istraživačica. Rođena je u Banja Luci, a diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u raznim arhitektonskim uredima, bila je članica Platforme 9.81, a s Pulskom grupom je 2012. godine predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Pisala je, između ostalog, za Zarez, Kulturpunkt, Novosti i Bilten, uređivala je časopis Nepokoreni grad, a na Vizkulturi je prije nekoliko godina vodila vrlo čitanu kolumnu (LINK). Danas radi u udruzi Pravo na grad, članica je zadruge Otvorena arhitektura te je dio uredničkog tima i dizajnerica časopisa RAD.

 

S Ivom smo razgovarali o prostornim politikama, udruživanju u arhitekturi, uredničkom poslu i ostalim temama iz njenog fokusa, a dotaknuli smo se i arhitektonskog obrazovanja, uloge žena u progresivnim pokretima i Venecijanskog bijenala.

 

Iva Marcetic - Vizkultura - foto Maja Bosnic_03

*Iva Marčetić / foto: Maja Bosnić

 

► Kako si počela pisati i kako je nastala tvoja kolumna na Vizkulturi?

 

Iva Marčetić: Od početka faksa dio sam organizacija poput Platforme 9.81 ili Pulske grupe koje su, pored praktičnog i organizacijskog rada, proizvodile tekstove u kojima je stav o arhitekturi i urbanizmu verbaliziran. U sklopu tih organizacija objavili smo mnogo tekstova na kojima smo zajednički radili i koje sam uređivala, ali oni nisu bili moji autorski tekstovi. Kao samostalan autor počela sam pisati tek 2011., i to na sasvim neočekivanu temu. Naime, moj prvi autorski tekst bio je objavljen u Zarezu, u tematu o seriji Žica. Kako sam velika ljubiteljica serije, kada sam doznala da se temat priprema prišla sam urednici Jeleni Ostojić i rekla da bih željela pisati oŽici iz aspekta stambenih politika. Radilo se o potrebi da pišem o nečemu što je i prije i poslije bilo fokus mog istraživanja i promišljanja. Žica je bila zabavan povod.

 

Što se angažmana u Vizkulturi tiče, glavni urednik Ivan Dorotić je moj kolega s faksa i prijatelj. Kada je okupljao suradnike, nastala je ideja da se i ja nekako priključim pa smo se dogovorili da ću pisati tjednu kolumnu. Bilo je to dosta ambiciozno zamišljeno i kada sam počela pisati naučila sam što to znači kad moraš pisati brzo, kad moraš pretočiti u koherentan tekst prvotnu reakciju na aktualne prostorne probleme i zapisati je gotovo u stilu Facebook statusa. Bilo je to prilično iscrpljujuće, no ljudi su kolumnu prilično dobro prihvatili. Bila je veoma čitana i to nas je ugodno iznenadilo. Otvaranjem ovog portala Ivan je stvorio prostor za istraživanje i izražavanje alternativnog mišljenja, a to ovdje – gdje je proizvodnja tekstova o arhitekturi, pogotovo u to vrijeme, uglavnom bila svedena na pohvalu forme – zaista nije mala stvar. Isto tako, s obzirom na to da su kolumnu čitali mnogi studenti, nadam se da je ona ostvarila doprinos u neformalnom obrazovanju. Ne nužno u smislu da podučava, nego da prikaže da je drugačiji način bavljenja arhitekturom i upotrebe znanja koje smo dobili na faksu moguć. To je moja mala nada.

 

Iva Marcetic - Vizkultura - foto Maja Bosnic_04 Iva Marcetic - Vizkultura - foto Maja Bosnic_05

 

► Bila si članica uredništva Nepokorenog grada, a danas uređuješ i dizajniraš novine RAD. Možeš li nam reći nešto o nastanku i uredničkom konceptu tih publikacija?

 

Iva Marčetić: Nepokoreni grad pokrenula je Mreža antifašistkinja Zagreba. Ideja je bila da se u formi časopisa ožive teme razumijevanja antifašizma ne samo kao naše povijesti, već i kao načina na koji se on danas živi. Željeli smo prikupljati tekstove mladih i neafirmiranih autora koji bi kroz časopis naučili pisati. U uredništvu je bilo nekoliko nas koji smo već imali iskustva s uređivanjem tekstova i publikacija te nekoliko ljudi koji to iskustvo nisu imali. Taj transfer znanja u tom nam je trenutku bio veoma bitan. Do danas je uredništvo prošlo kroz nekoliko rotacija. Ovo je, ako se ne varam, već treća ili četvrta postava. Mislim da je časopis dobro prihvaćen i da obrađuje zanimljive teme u preklopu povijesti i suvremenih problematika grada.

 

RAD. je, s druge strane, novina koju je pokrenula Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), a koja se distribuira kroz sindikate i udruge, tj. kroz već postojeće mreže. Forma se i dalje brusi, ali ideja je da novina prenosi stvarne radničke borbe unutar Hrvatske i zaista komunicira sa svojom publikom. Cilj je bio povezati rad u udrugama s radom u sindikatima, uočiti preklapanja i naći zajedničke nazivnike. Također, RAD. donosi vijesti iz svijeta koje se tiču rada, a koje se u našim medijima ne mogu pročitati. Kod nas mediji izvana uglavnom prenose visoku politiku, ali ne i radne borbe, pobjede ili poraze. U ovo spadaju i borbe za pravo na stanovanje, kontrolu rente i prezaduženost kućanstava koje se itekako tiču prostora, odnosno planiranja i upravljanja urbanim zemljištem, pa posljedično i cijene rada, odnosno visine nadnice.

 

► RAD. se obraća vrlo specifičnim društvenim grupama. Kakve su reakcije čitatelja?

 

Iva Marčetić: Glavni urednik Mario Kikaš proveo je anketu na uzorku naših čitatelja i feedback je bio različit. Ljudi RAD. primaju otvorena srca jer vide da se radi s mnogo entuzijazma, ali mnogo još tu ima za izbrusiti. Jedna od glavnih primjedbi bila je da bi sadržaj i način na koji je on dizajniran trebali biti još čitkiji. Dakle, dobila sam dosta kritika svog rada na ovoj temi, vidjet ćemo da li ih znam usvojiti. Trudimo se raditi na pristupačnosti, a sa svakim novim brojem unosimo neke promjene.

 

5

*Naslovnica trećeg broja časopisa RAD. Grafika na naslovnici Marina Andrijašević i Iva Marčetić

 

► Radila si u nekoliko arhitektonskih ureda, ali danas, osim uredničkog posla, radiš kao arhitektica u organizaciji Pravo na grad. Kakav je posao arhitekta u NGO-u?

 

Iva Marčetić: Radila sam u arhitektonskim uredima na vrhuncu krize, kada su plaće pale i kada su ti poslovi postali vrlo nesigurni. To mi nije bila ugodna situacija. Bilo mi je teško pojmiti da se arhitektura svodi na naredbu investitora, a sigurnost radnog mjesta mjeri kratkoročnim ugovorima, odnosno da je nema. Pritom, kada u arhitektonskom uredu projektirate stambenu zgradu, onda onu zgradu koja će se bolje prodati projektirate bolje, a zgradu koja će se prodati za manje para, tj. zgradu za siromašne, projektirate na rubu grada i sa znatno lošijim stanovima. To se uzima kao status quo, ali meni je ta situacija bila prilično uznemirujuća.

 

Što se tiče rada u NGO-u, ne znam za ostale, ali organizacija u kojoj ja radim formalno je relativno mala i sam rad je dinamičan. Zanimljivo je i iz profesionalnog, arhitektonskog aspekta raditi negdje gdje možeš do neke mjere kreirati svoje radno mjesto u skladu s profesionalnim i aktivističkim afinitetima te surađivati s pokretima, grupama i pojedincima koji za cilj imaju mijenjati urbanu realnost i boriti se za urbana prava. Smatram da arhitektonsko znanje, odnosno znanje planiranja i poznavanje arhitektonsko-planerskih institucija, kao i samo projektantsko znanje, može poslužiti kako bi se bolje razumjela mjesta na kojima je potrebno djelovati. Utoliko mi je interesantno biti na mjestu na kojem te zahtjeve mogu prepoznati i kroz njih posredovati neko arhitektonsko znanje. Također, čini mi se da u posljednje vrijeme planerske institucije počinju sve više cijeniti taj tip metode i sve češće nas pozivati kako bi čuli naše mišljenje. No dalek je put do uvažavanja.

 

► Kako funkcionira djelovanje Prava na grad? Koje taktike koristite?

 

Iva Marčetić: Pravo na grad je organizacija koja se na različite načine bavi urbanom pravdom u najširem smislu. Taktike variraju od situacije do situacije, mi smo veoma mobilna organizacija i često organiziramo akcije i rad u suradnji s drugim organizacijama i inicijativama. S jedne strane, tu su medijski veoma vidljive kampanje poput borbe za Varšavsku, nacionalne kampanje protiv privatizacije autocesta ili angažmana u Inicijativi Dobrodošli koja je bila prisutna u izbjegličkim kampovima, na granicama, pa i u aktivističkom i zagovaračkom radu oko prava na stanovanje i rad migranata. Kroz svaku od akcija krug tema se širi i u sebi sadrži organizacijske i mobilizacijske taktike koje obuhvaćaju široki spektar aktera. Možemo reći da se u mnogim od tih situacija trudimo biti vezivno tkivo, no isto tako, daleko od medijske pozornosti surađujemo s gradskim grassrootsinicijativama gdje se trudimo posredovati aktivističko, organizacijsko, pa i stručno arhitektonsko znanje i iskustvo. Pritom je bitno napomenuti da se ne organiziramo oko nasumično odabranih tema – tako se ne stvara organizacija. Važno je izmjeriti da li je organizacija u nekoj situaciji moguća i koje su tvoje realne snage. Najčešće surađujemo tamo gdje su se oni pogođeni nekom urbanom nepravdom već počeli organizirati, bilo tograssroots organiziranje ili organiziranje unutar nekog sindikata ili udruge.

 

Jako je teško, i zahtjeva drugačiji tip rada, organizirati one koji nisu već na neki način barem započeli organiziranje. Ono što se često vidi u medijima je situacija u kojoj već postoji ovaj potencijal, dok se u pozadini krije puno razgovora, učenja i diskusija. Tu leži i odgovor na ono često pitanje: “Zašto se bavite ovim, a ne onim dijelom grada?”. Naime, mi nismo servis za urbane problematike, već sastavni dio organizacijskih potencijala u gradu u kojem neke teme mogu postati vidljive, a drugima treba još vremena.

 

2

*Donjogradski blokovi – mapa transformacije i otpora. Izrađeno za publikaciju Intervencije u izdanju Prava na grad

 

► Pisala si zanimljive izvještaje sa svojih putovanja u Barcelonu i Istanbul i susreta s tamošnjim progresivnim pokretima. Koliko je važno stvaranje internacionalnih mreža i učenje od drugih sredina?

 

Iva Marčetić: Mislim da je veoma bitno otići iz svoje sredine i učiti od druge. Ona ti da perspektivu. Ono što je meni bilo zanimljivo u odlascima u europske zemlje je da se progresivni otpor svagdje organizira na sličan način. Osim što je, naravno, negdje brojniji, a negdje manje brojan. No temelji su slični i na njima treba graditi dalje. Na sličan se način koriste resursi i na sličan način se organizira unutar nekog formata kao što smo to radili i mi u našim akcijama. Vidjeti to i naučiti da postoje neka preklapanja veoma je interesantno i veoma bitno. Ako postoje preklapanja, onda postoji i nešto što mi nismo napravili, a oni jesu, ili što mi jesmo, a oni nisu. Razmjena organizacijskog znanja veoma je važna.

 

Također, bitna je proizvodnja znanja koja prati pokrete. Proizvodnja znanja o tome što je dovelo do situacije u kojoj se nalazimo i proizvodnja znanja o tome na koji se način može utjecati na određene urbane promjene. Ako se to znanje prikuplja vani, mislim da ga je lakše proizvesti i ovdje. Mislim da je jako važno ostati povezan s mnogim drugim inicijativama i vidjeti koji su to zahtjevi koje one postavljaju. Primjerice, ovdje tražite neki tip urbane promjene, poput recimo kontrole rente. Ako je taj zahtjev u vakuumu, ako se on nigdje drugdje u Europi nije desio, ili ako ne spominjete da se on negdje drugdje desio (i da se desio na ovaj ili onaj način), onda se taj zahtjev čini utopijskim. Promjene koje su se već desile u Europi mogu poslužiti kao dosta dobar argument – “A zašto ne i ovdje?”

 

4

*Mapa otuđenog (g)rada. Izrađeno u sklopu 5. Marša solidarnosti u sklopu rada Mreže antifašistkinja Zagreba

 

► Većina tvog rada prožeta je ekonomskim i pravnim konceptima. Kako se snalaziš u tim područjima i kako nastojiš steći znanje koje se nije moglo dobiti na našem arhitektonskom fakultetu?

 

Iva Marčetić: Nije lako ulaziti u polja iz kojih znanje nisi dobio na studiju, ali u Zagrebu postoji jako puno neformalnog prenošenja znanja. Kroz rad različitih inicijativa i udruga može se dobiti određeno znanje o nekom tipu ekonomije ili društvenih odnosa. Ukoliko te nešto zainteresira, kreneš dalje čitati i istraživati.

 

Ali ono što je meni bilo bitno jest na koji način možeš primijeniti znanje dobiveno na faksu na ono što kroz neformalno obrazovanje učiš o društvenoj realnosti, odnosima i ekonomiji – kako se to dvoje može povezati. Intimni razlog je bio to što se realnost koju živimo ne reflektira u onome što radimo. Otkriti na koji način ono što radimo utječe na način na koji živimo za mene je bio interesantan početak.

 

U nekim mojim tekstovima sigurno ima početničkih grešaka u razumijevanju odnosa, ali s vremenom se trudim brusiti te stvari. Nažalost, mislim da se tzv. lijeva kritika prostornih problematika često svodi na to da se bez preciziranog objašnjenja ili argumentacije tvrdi da je uzrok nekog urbanog problema kapitalizam ili klasna nepravda. Međutim, često se propusti vidjeti kako se ona konkretno razlaže na prostoru naših gradova. Ako kažete da je nešto klasna nepravda, na koji način možete razložiti da je to tako? Ako kažete da se u Donjem gradu dešava gentrifikacija i da je tome kriv kapitalizam i da to proizvodi klasnu nepravdu, onda je važno pokazati na koji se to konkretan način dešava, koji su to konkretni i institucionalizirani formati koji to proizvode te tko je direktno pogođen time. To je znanje koje bi se trebalo razložiti u kritici. To je svakako duži i teži put, no pretpostavljam da se jedino tako gradi znanje. Bez toga nam ostaju samo pamfleti. Ako putem kritike možemo razložiti neki broj jasnih parametara, onda možemo predložiti i sljedeći korak, progresivno rješenje, model, nešto što daje nadu da rješenja postoje.

 

Iva Marcetic - Vizkultura - foto Maja Bosnic_02

 

► Što misliš o arhitektonskom obrazovanju kod nas? Iako se teme o kojima razgovaramo rijetko spominju na fakultetu, ipak se čini da postoji izvjestan broj mladih ljudi s razvijenim interesom za njih.

 

Iva Marčetić: Nažalost, na našem fakultetu ne uči se o načinu na koji se grad proizvodi, odnosno na koji se način proizvodi ono što se u konačnici gradi. Kada na faksu raspravljamo o tome kako kuća nastaje, rasprava se često svodi na želje i mogućnosti investitora. Investitor tu egzistira kao neka transcendentalna sila – ne priča se koja je ekonomska pozadina tog investitora, zašto je on “Bog i batina”. Ne priča se o tome kako se neke stvari mogu zaobići i kako se može drugačije graditi. No, ono što me raduje jest da se pojavljuju profesori koji cijene studente koji mogu samostalno promišljati proizvodnju prostora u kojem se izuzima posrednik odnosno investitor, tj. prostor koji grade neki drugačiji društveni odnosi.

 

U Zagrebu se odvijaju razni vidovi neformalne edukacije i znam dosta studenata koji imaju potrebu dublje razumjeti odnose o kojima sam govorila. Važno je napomenuti da bi, i za sam napredak naše škole, bilo bitno uvesti takav tip edukacije u kurikulum. Ako imamo kolegije u kojima učimo projektirati stambene zgrade, onda možda ne bi bilo loše razumjeti i koji sve modeli zajedničkog stanovanja postoje i na koji način projektiranjem možeš stvoriti priuštivo stanovanje, primjerice korištenjem tipskih elemenata ili rada samih stanara, i koje su implikacije takvih odnosa. Mi na faksu učimo o kućama Adolfa Loosa, ali nitko ne spominje njegov angažman u periodu tzv. Crvenog Beča, periodu u kojem je udaren temelj najegalitarnijeg sustava javnog stanovanja koje poznajemo na prostorima zapadne Europe. Ono što je mene često zbunjivalo na faksu, a vjerujem i mnoge druge, je to što se fokus isključivo stavlja na genijalnost autorskog rada. Kao i u slučaju učenja o Loosu – znamo kuću za Tristana Tzaru, ali ne poznajemo sustav gradnje unutar programa Crvenog Beča. Treba prepoznati da se (uz mnoge otpore) suvremeni trendovi kreću u posve drugom smjeru od proizvodnje arhitekata genijalaca, a isto tako bilo bi dobro sjetiti se da je naša škola zapravo stvorena i rasla na krilima proizvodnje zajedničkog stanovanja i zgrada društvenog standarda. Možda ne bi bilo loše isticati tu činjenicu ispred pojedinačnih dostignuća.

 

Kao pokazatelj promjene trendova u arhitekturi, možemo uzeti Venecijanski bijenale kao simbolično mjesto na kojem se ti trendovi mjere. Možemo vidjeti da se teme koje izbornici postavljaju (izuzev Koolhaasa koji je korporativni arhitekt par excellence) u poslijednje vrijeme uglavnom kreću oko pitanja na koji je način arhitektura prisutna u stvaranju ili sprečavanju socijalne pravde. Posljednji Bijenale, možda više od svih drugih, svjedoči o tome da se više ne radi o učenju ljudi kako da budu autorski potpuno svjesni, nego kako da budu svjesni društvenih odnosa u kojima egzistira njihova arhitektura.

 

► Prije četiri godine s Pulskom grupom si i sama nastupila na Bijenalu. Kakvo je bilo to iskustvo?

 

Iva Marčetić: Kada smo kao grupa koja se godinama bori protiv turistifikacije obale i privatizacije prostora dobili zadatak predstavljati tu istu državu koja to radi, prvo pitanje koje smo si postavili bilo je što je ustvari taj nacionalni prostor koji predstavljamo. Željeli smo pokazati da ne postoji jedno nacionalno biće koje gradi taj prostor, nego da prostor postoji u konstantnom konfliktu. U konfliktu između prava na grad i prava na rad s jedne strane i privatizacije, gašenja firmi, turistifikacije i sveopćeg nedostatka demokracije u odlučivanju o prostoru s druge strane. Bilo nam je interesantno da Hrvatsku prikažemo kao polje konstantnog sukoba, što ona, kao uostalom i bilo koji drugi nacionalni prostor, i jest. Ono što smo napravili je mapa Hrvatske koja ne izgleda kao ona “kifla” koju svi znamo, već je sastavljena upravo od mjesta na kojima su se ljudi organizirali, povezali, umrežili i stvorili neki tip otpora – bilo u borbi za radno mjesto, besplatno školovanje ili protiv privatizacije gradskih prostornih resursa. Činilo nam se da naš odlazak u Veneciju može našim stručnim, ali i širim medijskim krugovima, poslati informaciju o tome što mi, kao mladi stručnjaci, mislimo o prostoru koji nas je naša škola zadužila da planiramo i projektiramo.

 

U situaciji u kojoj je jasno da je Bijenale jedan veliki sajam, jedan veliki biznis u kojem Venecija zarađuje, u kojem se gradi ego i potvrđuje nečija pozicija u društvu, a još uvijek imamo nacionalne paviljone, mi smo pokušali relativizirati tu nacionalnu poziciju i staviti je u odnose sukoba inherentnih prostoru bilo koje države. Ovom prilikom parafrazirala bih Eminu Višnić, članicu ovogodišnjeg tima koji je predstavljao Hrvatsku u Veneciji – Koja je razlika između umjetnosti i arhitekture Hrvatske i npr. Španjolske, osim možda u nekom formalnom ili tehničkom obliku? Koja je razlika između onoga što smo mi prikazali na Bijenalu i onoga što može prikazati Albanija? Pitanje nacionalnih paviljona je problematično, ali to se neće i ne može promijeniti sve dok nacionalni paviljon plaćaju, tj. moraju plaćati središnju izložbu. Pojedinačni angažmani mogu se izmaknuti iz ove datosti prikazivanjem sadržaja prostora iz kojeg dolaze ili se naprosto zadržati na formi. Mi smo se trudili prikazati sadržaj.

 

6

*Struggle machine assembled. Mapa otpora nastala za potrebe rada “DIrektna demokracija zahtijeva direktni prostor” izloženog na venecijanskom bijenalu 2012. godine. Mapu izradili: Pulska grupa

 

► Što misliš o posljednjem Bijenalu i Araveninoj temi Reporting from the Front? Sve češće se mogu čuti kritike njegovog rada i optužbe za povezanost s krupnim kapitalom.

 

Iva Marčetić: Ako govorimo o Araveni, nemam nikakvih iluzija da je čovjek koji se popne do tih visina čist kao suza. Što se tiče samog tijeka ovogodišnjeg Bijenalea, zanimljivo je da je on u ovaj prostor uveo format razgovora. Naime, svaki mjesec Aravena vodi bijenalske razgovore, a prva takva tribina, unatoč činjenici da se veliki broj izložaka referira na humanitarnu krizu i stambene politike kojima se bave uglavnom žene, bila je potpuno muška. I ne samo da su bili pozvani isključivo muškarci, već su to bili korporativni arhitekti poput Koolhaasa i Fostera. Negdje sam pročitala sjajan komentar koji kaže: “S kojeg nam se to fronta Aravena javlja?

 

No, iako ne mislim da je Aravena netko tko će povesti bitku, on je jako dobro postavio temu i tu rasprava o njemu treba i završiti. Ideja da arhitekt treba biti prisutan na prostoru na kojem se promjena dešava kako bi shvatio koja je to promjena koja je potrebna veoma je važna. On je svojom temom otvorio prostor i na Bijenaleu ima interesantnih stvari. Primjerice, jako je zanimljiv način na koji su se Grci organizirali u postavi svog nacionalnog paviljona. Njihovo udruženje arhitekata uputilo je javni poziv svima koji žele sudjelovati i nazvali su to kooperativom. Arhitekti koji su to organizirali također su dio pokreta i znaju kako se radi kroz plenume, radne grupe i ostale strukture. To znanje prenijeli su u komunikaciju unutar arhitektonske struke i kroz šestomjesečne dogovore došli do nekog oblika, neke forme tog paviljona koji otvara teme poput izbjegličke krize, odgovora na urbanu krizu ili samog rada u arhitekturi. Također, oni održavaju mjesečne tribine i razgovore s pokretima za urbanu pravdu i arhitektima. Taj pristup bitno je različit od Araveninog, ali njegova tema otvorila je prostor da se to desi.

 

► U izvještaju iz Barcelone spominješ španjolsku aktivistkinju koja kaže da je La Pah ženski pokret jer su se muškarci, gubitkom uloge hranitelja obitelji, povukli u depresiju i sram. Kakav je položaj žena u arhitekturi i kolika je uloga žena u aktivističkim pokretima?

 

Iva Marčetić: To je zanimljivo pitanje. Žene tvore bazu progresivnih europskih pokreta, a u nekima od njih, upravo zbog te činjenice, sada vode i političke opcije koje su njihov sastavni dio. Takav je slučaj s novim gradonačelnicama Barcelone i Madrida – ovdje nije nimalo slučajno da se radi o ženama. Bitno je razumjeti kako se brojke s terena reflektiraju u vodećim pozicijama i koliko su oni na vodećim pozicijama prisutni na terenu s kojeg su potekli. Ako već pričamo o arhitekturi i brojkama, mislim da žene sada čine više od pedeset posto studentica arhitekture. Usprkos tome, njihova uloga u reprezentaciji arhitekture vrlo je mala. Još uvijek se govori o ženskim arhitekticama, a ne o arhitekticama kao takvima. Kad je Zaha umrla, velika pompa nastala je oko toga kako je ona bila ženska hrabra arhitektica. Zaha je prvenstveno korporativna arhitektica. Ona je neosporno imala svoj doprinos povijesti arhitekture, ali je isto tako iza sebe ostavila mnogo, pa i mrtvih glava (sjetimo se samo stadiona u Kataru). Pravo pitanje nije da li je pojedina žena ostvarila neku poziciju poput Aravenine (ili je pozvana da sjedi na Araveninoj tribini), nego u kojoj će se mjeri žene organizirati i u organizaciji egalitarnijih odnosa zapravo stvarati kolektivitet u kojem one ravnopravno vode i odlučuju. Moć arhitektica, mene i mojih kolegica, neće se povećati tako da umjesto Aravene ili Koolhaasa izbornica Bijenalea bude Zaha ili Kazuo Sejima. Ona će se povećati tek ako se prepozna da je budućnost u nekom zadrugarskom, egalitarnom radu, a ne u radu starog arhitekta koji ima kvadratični broš i crnu košulju s ruskom kragnom i koji zamišljeno gleda u budućnost. Taj čovjek, nadam se, uskoro više neće predstavljati arhitekturu. Kao što se nadam da nas niti politički neće predstavljati gotovo isključivo muškarci ili žene koji nemaju veze sa stvarnim problemima prostora kojim vladaju.

 

3

**Interaktivna mapa strateških gradskih projekata na gradskom zemljištu. Mapu izradio Antun Sevšek, istraživanje Iva Marčetić i Antun Sevšek- Link na mapu http://bit.ly/29eIZxv

 

► Kolumnu na Vizkulturi započela si s tekstom o prekarnom radu u arhitekturi, a na nedavno održanom Danu D vodila si tribinu o udruživanju u graditeljskim djelatnostima. Bila si članica zadruge Praksa, a trenutno si u zadruzi Otvorena arhitektura. Kako udruženi rad može poboljšati radne uvjete arhitekata i utjecati na lokalnu zajednicu?

 

Iva Marčetić: U mojoj generaciji posla baš i nema, a zasigurno nema kvalitetnog posla za sve. U isto vrijeme ljudi su se sve više fragmentirali u male firme. U jednom trenutku krenuo je val toga da svatko ima svoju malu firmu koja se zove njegovim/njezinim imenom. Činilo mi se da bi bilo puno zanimljivije i kvalitetnije kada bi se ljudi udružili i dijelili neki tip resursa. To je sasvim jednostavna stvar. To se danas dešava i postoje firme mlađe generacije koje dijele neki tip resursa. Ideja naših zadruga, i Prakse i Otvorene arhitekture, jest da se kroz tu formu zapravo uspostavi način djelovanja koji nije u potpunosti profitno orijentiran, već da neki tip dobiti ide ka određenoj društvenoj koristi. Tu se radi i o odnosu prema vlastitom radu i vlastitom znanju kao o nečemu što ne donosi isključivo profit, već može biti i društveno korisno. Zadruge nažalost ne donose dovoljno beneficija koje bi trebale donositi. Morale bi postojati subvencije za tip udruživanja koji teži ka nekoj društvenoj koristi. Ono što je organizacijski zanimljivo jest da u zadrugu možeš uvoditi nove članove koji imaju ravnopravan status kao i stari članovi te da možeš zajednički osmišljavati organizacijske modele na kojima zajednica funkcionira. Nešto kao i način na koji bi se trebao proizvoditi prostor.

 

► Za kraj, možeš li nam reći na čemu trenutačno radiš?

 

Iva Marčetić: U zadnje vrijeme bavim se mnogim stvarima, od angažmana u nekim gradskim inicijativama, preko kampanje za pravo na stanovanje s kolegama iz Beograda, pa sve do prijeloma časopisa i dizajniranja plakata. Ali ono čime se najradije bavim je istraživanje pozadine naših urbanih planova koje vodim s kolegom Antunom Sevšekom. Istražujemo do koje mjere Zagreb ima mogućnost razvijati se kroz svoje javno gradsko zemljište i kako se kroz određene modele planiranja to zemljište može uposliti da bude kvalitetno područje za metabolizam grada, a ne nešto što se treba prodati. Razgovaramo o tim temama s grassroots inicijativama unutar Zagreba, urbanistima i ostalima, i po uzoru na neke povijesne i suvremene modele radimo na promišljanju toga što bi unutar gradskog planiranja trebalo promijeniti kako bismo imali utjecaj na zagrebačke resurse, odnosno formulirali način na koji ih se može kvalitetno uposliti u službu egalitarnijeg razvoja grada. Najbitnije mi je o nekim problemima planiranja i demokratizacije koje sa stručnog stajališta prepoznajem u Zagrebu razgovarati s onima koji se konkretno i direktno bore za urbanu pravdu. Što možemo promijeniti u ovome gradu? Što možemo učiniti kako gradonačelnik ne bi bio jedini koji odlučuje o važnim pitanjima, poput pitanja gradskih tržnica ili izgradnje crkve usred parka? Kako možemo iskoristiti veliki gradski budžet i proizvesti javne i zajedničke stanove? Grad nije mehanizam jedinica i nula u kojem se na prostoru zarađuje malverzacijama ili ga se prodaje kako bi se popunile rupe u gradskom budžetu. Naše generalne planove kao da je radio netko tko ne razumije da su planovi zaduženi za balans i razvoj grada, a ne za zadovoljenje trenutnih potreba vladajućih. Sprečavanje gentrifikacije, zaduženosti, siromaštva i očaja itekako ima veze s planiranjem i planerskim institucijama. Resursi koje još uvijek imamo u gradskom vlasništvu mogu poslužiti kao banka zemljišta za gradnju nekog tipa socijalnog, javnog i zajedničkog stanovanja, solidarne ekonomije i svega onoga što je gradu potrebno kako bi mogao što egalitarnije funkcionirati. Kako se to ostvaruje, koji su koraci, institucionalne promjene, pa na kraju krajeva i pobune potrebne da se to desi – to me trenutno najviše zaokuplja.

 

Iva Marcetic - Vizkultura - foto Maja Bosnic_01

 

Razgovor vodio: Frano Petar Zovko / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pročitajte na linku

Portreti: Maja Bosnić

 

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

Logo AEM

O gradu i radu

Leave a Reply