Mediji su i dalje puni priloga o izbjegličkoj krizi, Vlada i oporba su naravski zauzeli suprotne čvrste stavove o njihovom prihvatu, a iz gotovo svakog kafića dopire glasna rasprava gdje obični Hrvati stručno razglabaju o ekonomskim, turističkim i demografskim posljedicama dugoročnog zadržavanja izbjeglica. Iako se čini da ovih dana svi imaju potrebu reći svoje mišljenje o trenutno najaktualnijoj temi, hrvatski arhitekti su u tome vrlo suzdržani. S druge pak strane, nije niti da ih pretjerano pitaju za mišljenje, iako upravo arhitekti, planeri i dizajneri posjeduju znanje koje bi trebalo pomoći u kvalitetnijem rješavanju problema privremenog i trajnog smještaja nekoliko tisuća ljudi. Privremeno šatorsko naselje za prihvat 4000 izbjeglica u Opatovcu i prihvatni centri u Zagrebu su primjeri vrlo nasumične organizacije, gdje bi input akademskih stručnjaka i profesionalaca bio od visoke vrijednosti.

11

12

Privremeno šatorsko naselje za prihvat 4000 izbjeglica u Opatovcu

S obzirom na osjetljivost, značaj i urgentnost teme smještaja pristiglih i nadolazećih izbjeglica u Hrvatskoj, zamolili smo mišljenje troje istaknutih pripadnika akademske zajednice i struke: Zlatka Kapetanovića, dizajnera i profesora zagrebačkog Studija Dizajna; Ane Dane Beroš, arhitektice i autorice projekta “Intermundia” s venecijanskog Biennala 2014. (o čemu smo pisali ovdje), koja se bavi ilegalnim migracijama u Europi; teHrvoja Njirića, zagrebačkog arhitekta i gostujućeg profesora na MIT-u.

Smatrate li da je prenamjena napuštenih vojarni i bivših odmarališta u azile za izbjeglice, koje predlaže Vlada, dovoljnokvalitetno rješenje ili je potrebno razvijati potpuno nove tipologije, specifične problemu?

Hrvoje Njirić: Ja nisam za prenamjene objekata jer sa sobom nose niz problema, od nemogućnosti odabira i neprikladnosti postojeće lokacije do cijene. Iskustva s prenamjenama, primjerice iz Domovinskog rata, pokazuju da su ekonomski neisplative, odnosno bolje je dizajnirati nova rješenja.

Ana Dana Beroš: Prenamjena napuštenih vojnih i bivših odmarališnih kompleksa u izbjegličke centre samo je jedan od prvih koraka privremenog rješenja izbjegličke krize, odnosno stambenog zbrinjavanja izbjeglica u RH. Razvoj novih urbanističko-arhitektonskih tipologija je nužan, no tu ne mislim samo na prihvatne centre prve pomoći i izbjeglička naselja u pograničnim područjima, već i na arhitektonska rješenja integracije u postojeća gradska tkiva, koja bi omogućila kvalitetniji suživot izbjeglica i tzv. autohtonog stanovništva. Naravno, u promišljanju novih rješenja ne smijemo zanemariti naslijeđe organizacija poput Architecture for Humanity, koja je i započela svoj rad provođenjem internacionalnog arhitektonskog natječaja za izbjeglička skloništa na Kosovu 1999., kao ni suvremeno iskustvo turskih gradskih izbjeglica.

 

07a

Dječje lječilište u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića koje je tijekom Domovinskog rata služilo kao prihvatilište za izbjeglice. Fotografija: Maroje Mrduljaš i Dinko Peračić

Mislite li da će se, ukoliko bude organiziran natječaj bez materijalnih nagrada (poput onog nakon poplava u 2014.) za dizajn azila ili skloništa za prihvat izbjeglica, arhitektonska/dizajnerska struka rado odazvati? Što mislite, koliki bi opseg humanitarnog djelovanja od strane hrvatske struke bio prikladan? Imate li prijedlog za druge vrste humanitarnog djelovanja hrvatskih arhitekata i dizajnera?

Ana Dana Beroš: Nije uvijek važna materijalnih nagrada na arhitektonskim natječajima, o čemu i svjedoči prošlogodišnji odaziv domaće arhitektonske zajednice, s nažalost neuspješnim iskustvom implementacije arhitektonskih rješenja zamjenskih zgrada za stanovanje s ciljem pomoći stanovnicima stradalima  u poplavama. Vjerujem da je struka voljna, u sve prisutnijoj, već opipljivoj izbjegličkoj krizi u našem društvu, pružiti pomoć, a tzv. humanitarno djelovanje arhitekata, koji su ionako naučili na prekarni rad, proširila bih na političko, na zagovaranje ideja otvorenosti granica, gradova i društva.

Hrvoje Njirić: Natječaji su dobar način na koji se treba pristupiti ovome problemu, ali ne bi smjeli biti bez materijalne nagrade. Iako su neki značajni arhitekti, poput Shigeru Bana, izgradili sebi ime sličnim humanitarnim projektima, na takav “besplatni” natječaj bi se vjerojatno odazvali mlađi hrvatski arhitekti (kao što je slučaj s natječajem iz 2014.). Ipak, za izradu ozbiljnog projekta zgrade za prihvat izbjeglica, potrebno je privući veće arhitektonske studije, koji bi pak u dizajn takvog projekta morali uključiti vlastite resurse, niz kooperanata, od instalacija do konstrukcije, te istražiti i prikupiti ponude raznih građevinskih materijala, ugrađene opreme i sl., kako bi producirali lako izvedive, jeftine, a kvalitetne objekte.

Nadalje, smatram da brojka koja je dostatna za rješavanje ovog problema nije visoka. Ukoliko se pristupi vrlo jednostavnoj računici, da se može smjestiti tri čovjeka u jednu stambenu jedinicu, a radi se o brojci od otprilike tisuću ljudi (posljednja kvota za prihvat izbjeglica je bila 1094), potrebno je isprojektirati i sagraditi tristotinjak jedinica. Ako bi se dalo minimalnu kompenzaciju po jedinici koju sam izračunao da bi bila dostatna za kvalitetan projekt, tridesetak eura, dolazimo do konačne brojke od 9000 eura. Moje mišljenje je da je bi se za te novce i humanitarni aspekt projekta odazvao značajan broj većih arhitektonskih studija.
Konačno, još jednom napominjem, obveza arhitekata je da participiraju u rješavanju ovog problema, ali bez materijalne kompenzacije, “partizanski”, mislim da nije realno očekivati veliki odaziv.

Zlatko Kapetanović: Ne bih se usudio govoriti u ime svih kolegica i kolega, naravno, ali mislim da je empatija sastavni dio obje struke: arhitekture i dizajna, bilo dizajna proizvoda, vizualnih komunikacija ili (pogotovo) socijalnog dizajna.Mnogi dizajneri su u raznim situacijama sudjelovali u kampanjama bez materijalne naknade, jer smatramo da je naša struka odgovorna za kontinuirano podizanje kvalitete života i humanizaciju na svim razinama.

08

Jedno od nagrađenih rješenja Natječaja za dizajn zamjenskih stambenih zgrada na poplavljenim područjima iz 2014. (arhitektonski tim: Jukić, Bodrožić, Kovačić, Družina, Modaš, Pleše).

Smatrate li da je izbjeglice bolje naseliti u veće gradove ili pak u naselja gdje se dešava odljev stanovništva, poput otoka i manjih sela? Da li je moguć negativan utjecaj naseljavanja izbjeglica u priobalje na turizam?  

Ana Dana Beroš: Uvijek je važno razumjeti privremenost, odnosno potrebu trajnosti rješenja smještaja izbjeglica, bilo da je riječ o naseljavanju velikih gradova ili manjih naselja, poput otoka sa stoljetnom tendencijom odljeva stanovništva. U odlučivanju o mjestu zbrinjavanju izbjeglica važno je uzeti u obzir potrebe samih izbjeglica, kao i domaćeg stanovništva, izbjeći prisilu bilo koje vrste i tražiti socijalno i ekonomski održive modele suživota. U ovome trenutku ne smijemo brinuti o negativnim utjecajima naseljavanja izbjeglica u turističkim područjima, već tražiti komplementarne modele produktivnoga suživota izbjeglica i turističke industrije.Moramo izbjeći zamku pasivnih rješenja gologa smještaja izbjeglica u trenutno praznim, ili polupraznim turističkim kapacitetima i kreiranja tzv. izbjegličke industrije, u kojojležarina košta više nego li u turističkoj ponudi, poput primjera iz Italije… Još važnije, novi modeli suživota u turističkom priobalju moraju biti otporni na radnu eksploataciju, što nije ni slučaj s našom vlastitom sezonskom, migrirajućom radnom snagom, gdje se događa dubinsko društveno raslojavanje, prisutno u svim našim turističkim centrima, od Dubrovnika do Poreča. Svaka izolacija izbjeglica, ili isključivost, prostorna ili društvena je nedopustiva.

15

Dan solidarnosti s izbjeglicama, Zagreb, 12.rujna 2015., foto: H-alter

S planerskog aspekta, mislite li da je moguća integracija izbjeglica u gradove, a da se izbjegne sličan scenarij nereda u Francuskoj iz 2005. (velikim dijelom uzrokovanih od strane imigranata nezadovoljnim životnim uvjetima)? Na koji način?

Ana Dana Beroš: Integracija izbjeglica u gradove najveći je izazov današnje Europe, i to govorim o međusobnom prihvaćanju i suživotu različitih socijalnih tkiva što stvara novi prostorni, gradski otisak. Neredi u Francuskoj nisu izazvani trenutnom, iznenadnom imigrantskom krizom, već višegodišnjim zanemarivanjem francuske vlade prihvaćanja arapskih Harkija u francusko društvo, još iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, te njihovom getoizacijom u pariškim predgrađima, pretvarajući ih sustavno u koncentrirana prebivališta nezaposlenih, isključenih građana drugoga reda.

Suvremeniji primjeri etničkih enklava, pokazuju da je takva izdvojenost međukorak u prihvaćanju novoga gradskoga života, nove sredine, govorim o primjerima izbjeglica u Istanbulu, o gradskim četvrtima poput Kumkapi u kojoj su u potpunosti reproducirani plemenski modeli zajedništva i iz Afrike, i na taj način stvarajući poznatu sigurnosnu socijalnu i ekonomsku mrežu. No, osim primjera gradskih geta i izoliranih izbjegličkih centara, kampova, Turska poznaje i termin urbane, gradske izbjeglice, odnosno model točkastog raseljavanja izbjeglica u satelitskim gradovima, gdje se stvaraju direktniji odnosi solidarnosti i međuovisnosti s lokalnim stanovništvom.

Nadalje, s planerskog gledišta u superuređenim multinacionalnim društvima, zanimljivo je promotriti primjer Singapura, učiti na dobrim, naravno i lošim stranama tzv.etničkih stambenih kvota, gdje se u višestambenom javnom stanovanju državnim propisima nastoji održati multinacionalna ravnoteža i izbjeći getoizacija. Danas je teško pružiti gotova urbanistička rješenja integracije izbjeglica, ona se moraju nastaviti propitivati kroz različitosti povijesnih i suvremenih primjera, te zasnivati na otvorenosti grada, kao i hibridizaciji identiteta europskih građana.

Syrian refugees pass the day in the Kilis refugee camp in Kilis, Turkey, Sunday April 15, 2012. Over 10,000 people call the Kilis camp home, most unsure of how long they will live there, and when the revolution and the crackdown by the forces of the Al-Asad regime will be over.

Syrian refugees pass the day in the Kilis refugee camp in Kilis, Turkey, Sunday April 15, 2012. Over 10,000 people call the Kilis camp home, most unsure of how long they will live there, and when the revolution and the crackdown by the forces of the Al-Asad regime will be over.

Kilis kamp za sirijske izbjeglice u Turskoj

S obzirom na tisuće izbjeglica koje pristižu i, shodno tome, velik broj novih životnih jedinica koje je potrebno sagraditi, bi li ova kriza mogla imati pozitivan utjecaj na angažiranje većeg broja arhitekata i “izbjeglički građevinski boom”? Da li je možda moguće stvaranje modela sličnog POS-u pri izvođenju azila i skloništa za izbjeglice?

Hrvoje Njirić: Osobno imam loša iskustva s POS-om te, ako bi bilo rješavanje tog problema bilo organizirano na taj način, ne bih sudjelovao. Naime, i organizacija i provedba tog programa bili su loši, a s obzirom da se “ekipa” koja to vodi nije promjenila do danas, nije realno očekivati uspjeh sličnog programa.

Mislite li da akademska zajednica treba preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju izbjegličke krize i kako?

Zlatko Kapetanović: Smatram da akademska zajednica mora aktivno sudjelovati u svim vidovima života zajednice kojoj pripada i šire, odnosno, intelektualna i kreativna elita društva mora davati svoj konstruktivni doprinos društvu koje ih je iznjedrilo i školovalo. Akademska zajednica mora biti živo angažirana, pogotovo u kriznim situacijama poput izbjegličke krize. I mi smo, na kraju krajeva, devedestih bili izravno izloženi izbjegličkoj krizi uslijed ratnih djelovanja kod nas. Taj angažman može biti u vidu projekata namijenjenih ublažavanju situacija, osmišljavanju efikasnih načina pružanja materijalne, psihičke i druge vrste pomoći, itd. Međutim, osobno smatram da na taj način možemo samo ublažavati, ali ne i ukloniti patnje ljudi izloženih progonstvu. Pravi lijek treba pružiti međunarodna zajednica uklanjanjem uzroka nastajanja izbjeglištva. Ima li za to volje među vodećim svjetskim proizvođačima i trgovcima oružjem i njihovoj političkoj eliti, na primjer?

Hrvoje Njirić: Mislim da akademska zajednica ne može poduzeti ništa po tom pitanju, jer je već dulje vrijeme nepravedno marginalizirana od strane politike. Iako bi u idealnom slučaju oni aktivno sudjelovali u rješavanju problema, kod nas su nažalost fakulteti, pogotovo u ovakvim pitanjima, “nevidljivi”.

16

Izbjeglice privremeno smještene na Zagrebačkom velesajmu, foto: soundset

Smatrate li da su hrvatski studenti dizajna i arhitekture voljni sudjelovati, ne samo u dizajnu privremenih skloništa za izbjeglice, već i u njihovoj izradi na terenu?

Zlatko Kapetanović: Vjerujem da su hrvatski studenti voljni surađivati i na terenu. Imamo vrlo pozitivna iskustva u radu sa studentima na radionicama poput Learning Spaces in Transition. Nedavno je bila provedena radionica sa studentima Studija dizajna u okviru ženske kaznionice u Požegi, zatim tu je i radionica koja će biti održana u periodu između 16. i 18. rujna na temu uređenja zajedničkih prostorija Prihvatilišta za tražitelje azila hotela Porin u Dugavama, itd. Studenti arhitekture i dizajna uobičajeno izrađuju 3D makete, modele i sl., a vjerujem da bi rado sudjelovali i u stvarnoj realizaciji svojih projekata.

05

Iz kataloga Studij dizajna 1989.-1996., kada je Hrvatska bila izložena ratnim razaranjima. Rješenja kita za preživljavanje koja je moguće dostavljati zračnim putem, nositi na leđima, vući poput saonica itd., a sastoje se od najpotrebnijeg za preživljavanje prema ondašnjim uputama UN-a.

Razmatrate li uvođenje novih predmeta, odnosno tema u studije koji bi se bavili temama vezanim uz dizajn smještaja izbjeglica?

Zlatko Kapetanović: Svakako je potrebno studente upoznavati s principima dizajna za izvanredne situacije po pitanju dizajna prostora za njihov smještaj, dizajna potrebne opreme itd., jer se tu ne radi isključivo o izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja. Uzrok mogu biti i sve češće, na žalost, prirodne katastrofe-poplave, potresi, suše, epidemije, itd. Je li potrebno uvoditi poseban predmet, ili pak pružati određena znanja u okviru postojećih predmeta, ovisi o uvjetima i mogućnostima pojedinih sveučilišta.

 

Prvi dio teksta koji istražuje mogućnosti izgradnje prihvatilišta za izbjeglice čitajte ovdje.

Obveza arhitekata je da participiraju u rješavanju problema izbjeglica

Leave a Reply