Skip to toolbar
vizkultura.hr

pjesacki most - zagrebhr 2

Dok ovo tipkam zagrebački kulturnjaci s velikim iščekivanjem (ili figom u džepu) čekaju petak, kada će biti objavljeno je li kandidatura Grada Zagreba prošla u drugi krug izbora hrvatskog grada za Europsku prijestolnicu kulture 2020., valjda posljedično dajući kakvu-takvu nadu u bolje sutra (nezavisne) zagrebačke kulturne scene. S druge strane, s približno sličnim nestrpljenjem, gladni natječaja (i posla) domaća arhitektonska scena čeka početak realizacije projekta “Zagreb za mene” (LINK), ambiciozno najavljivanog koncepta urbane revitalizacije javnih prostora Grada Zagreba kroz realizaciju čak 17 urbanističko-arhitektonskih natječaja.

Impresivna brojka znači da će se putem serije natječaja tražiti rješenja (s izglednom i realnom realizacijom) za manje i srednje zahvate u javnom prostoru grada, koji će doprinijeti kvalitetni urbanog okruženja metropole. Za grad u kojem živimo realitet ove ideje, njezinog ritma i finalizacije djeluje pomalo utopijski, a sam projekt, koji zajedno s Gradom organizira i inicira, Društvo arhitekata Zagreba, čak i nadilazi riječ impresivno. Zagreb za mene je najavljen u siječnju, mapirao je, istraživao, promovirao, komunicirao te u konačnici zarazio scenu i građane, ali službenih objava o startu prvog od serije natječaja na vidiku nema.

No, izgleda da jedan projekt, upravo takvog mjerila i konteksta, koji bi gornjem opisu ideje Zagreb za meneidealno odgovarao, više nije mogao čekati nikakav javni natječaj već je brže-bolje ‘morao’ biti realiziran i spreman te kreće u gradnju.

Već kroz četrdesetak dana, ako je suditi po informacijama objavljenim na stranicama Grada Zagreba, iznad Miramarske ulice uzdignut će se jedan sasvim novi pješački most. Spajat će Botanički vrt i takozvaniadrenalinski park.

Kao ni vi, niti mi, a bome niti sveznajući gospodin Google, o ovom mostu ništa ne zna, što bi značilo da se radi o još jednom gradskom projektiću koji nije prošao logičan, korektan i arhitektonski gledano prijeko potreban proces javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja, već je izgleda dogovoren direktnom narudžbom.

Vizuali, koje uz vijest o novom mostiću donose stranice Zagreb.hr, prikazuju formalno dosadnu, nezanimljivu i naizgled inženjerski nimalo odvažnu strukturu koja će premošćivati prometnu ulicu i zasigurno stvarati jednu novu sliku ‘ulaza’ u Donji grad, vizualno nimalo atraktivnu. No, kako objašnjava opis na stranicama grada, “Osim praktične funkcije, mostom se želi oplemeniti i urbanistička cjelina zagrebačke Zelene potkove.” Želja je ovdje pohvalna no nikako ne i uspješno postignuta, a vjerujem da se od samog pozicioniranja u istu rečenicu Zelene potkove i ovog wannabe oplemenjujućeg mosta mnogima diže kosa na glavi. Problematičan je tu svakako i smisao ovakve investicije, zbog pukog povezivanja točke A i točke B, koja će građane koštati gotovo milijun kuna. Primarna funkcija mosta trebala bi biti spajanje Botaničkog vrta s Adrenalinskim parkom, istim onim koji je, jednako tako bez natječaja, niknuo lani, a teško da je vidio neke poštene količine adrenalina (i korisnika).

Arhitektonski projekt novog mosta potpisuje, tko li drugi nego gospodin Branko Silađin (u kuloarima često prozivan kao gradski arhitekt), koji je opet dobio priliku stvarati u važnom gradskom prostoru bez strukovne konkurencije (i preporučenih procesualnih natječajnih koraka), ali mu (opet) nije pošlo za rukom realizirati arhitektonski imalo značajan i kvalitetan projekt.

pjesacki most - zagrebhr

Projektu novog (i poprilično nepotrebnog) mosta nedostaje ikakve arhitektonske odrješitosti i opet se, po tko zna koji put, događa situacija gdje izgledno postoje prilike i trenutci (ako već ne potrebe) u kojima grad beskrajno bogat arhitektonskim nasljeđem već desetljećima ne uspijeva iskoristi te iste prilike, te nadograditi to arhitektonsko nasljeđe gotovo pa ničim što kontekstualnošću, suvremenošću ili arhitektonskom prepoznatljivošću nadilazi mediokritetna, gotovo pa generička rješenja naizgled dogovorena (i osmišljena) na jednom sastanku, kavi ili, Nedajbože, janjetini.

Ne znam koliko su ovih desetoro kulturnih apostola iz EPK priče s početka teksta (ne računajući dvoje domaćih povjerenika u sastavu komisije), koji će u petak presuditi nekim od hrvatskih gradova i (trajno) ugasiti snove o kulturnim strategijama i razvojima, upoznati sa suvremenom arhitektonskom scenom u glavnom gradu Hrvatske, ujedno i kandidatu za EPK. Nekako se nadam da im nitko nije šapnuo istinu, jer mi mogli biti krajnje zaprepašteni činjenicom autosabotiranja te da u Zagrebu valjda obaramo rekorde u propuštenim prilikama za realiziranje arhitektonsko-urbanističkih ambijenata i cjelina maksimalne izvrsnosti u sferi suvremene arhitekture, vrijednih bilo kakvih svjetskih publikacija, pažnje, a kamoli nagrada. Možda je to dobar jamac da bi nam i potencijal EPK lako mogao proći kroz prste.

autor: Ivan Dorotić

vizualizacije via Zagreb.hr

Premošćivanje ničega

Leave a Reply