Na Salonu mladih, otvorenom ovog ponedjeljka u zagrebačkom HDLU-u, među sijaset slikarskih, skulptorskih te ponešto novomedijskih projekata, našao se i jedan umjetnički rad koji je tematski usmjeren na arhitektonsku djelatnost, tačnije realnu savremenu hrvatsku arhitekturu. Riječ je o radu naslovljenom “Suvremena hrvatska arhitektura”, koji potpisuje autorski tim mladih arhitekata Damir Sekulić, Morana Manger i Srđan Giovanelli. Obojen dozom sarkazma spram recentnoj prezaposlenosti vs. nezaposlenosti arhitekata u Hrvatskoj, odnosno njihovim bezbrojnim angažmanima na projektima legalizacija, kao i gomili (ne)legalizirane arhitektonske produkcije koja se događala unatrag pedesetak godina, rad “Suvremena hrvatska arhitektura” tematizira evidentnu svakodnevicu i postavlja niz pitanja o percepciji i poziciji arhitektonske struke. U nastavku pročitajte više o projektu.
O projektu: Prema nekim procjenama većina svjetskih arhitekata producira arhitekturu za samo 10% stanovnika Zemlje. Naravno, ponajviše se radi o onih ‘gornjih’ 10% po ekonomskoj moći, koji posjeduju 85% svjetskog bogatstva. Ovaj nerazmjer osobito je vidljiv u zemljama u razvoju, zemljama 3. Svijeta. No što se događa s ostalih 90%? Ko se bavi onom ‘svakodnevnom’ arhitekturom, rješavanje osnovnih i najbanalnijih pitanja izgradnje skloništa, doma opremljenog električnom strujom i vodom? Odgovor na ovo pitanje često jeste činjenica da ‘posao’ arhitekta postaje samo još jedna u nizu vještina koju svaki stanovnik koji živi u siromaštvu ili na njegovom rubu mora imati. No, za činjenično dokazivanje gore navedenih tvrdnji ne moramo tražiti primjere iz trećeg svijeta, u Hrvatskoj se na sličan način, u jednom drugačijem kontekstu, veliki broj građana u nekom trenutku otisnuo u arhitektonske (poluprofesionalne) vode. 2011. započeo je proces legalizacije nezakonito izgrađenih zgrada.
Prema posljednjem popisu stanovništva 2011. godine Republika Hrvatska broji 4 290 612 stanovnika podijeljenih u 1 535 635 domaćinstava odnosno 2,79 osoba po domaćinstvu. Sudeći po predatim zahtjevima za legalizaciju, njih čak 826 849, jednostavnom računskom operacijom dolazimo do podatka da 54% građana Hrvatske živi u nelegalno izgrađenim, nadograđenim ili rekonstruiranim zgradama, za koje pri njihovoij gradnji i rekonstrukciji nije postojala adekvatna dokumentacija ili se pri realizaciji zahvata nije poštivala. Možda ovi brojevi u realnosti nisu tačno ovakvi, jer postoji veliki broj stanova i zgrada koji se ne koriste za stalni boravak, međutim činjenično stanje je da se od 15. veljače 1968. godine, datuma do kojeg s priznaje legalnost zgrade, produciralo 19 229 zgrada godišnje u kojima, kao što je već navedeno, nije sudjelovao arhitekt ili se nije postupilo u skladu s arhitektonskim projektom. Prošle godine (2013.) u Hrvatskoj je izdano 6 687 odobrenja za gradnju ili rekonstrukciju postojećih zgrada. Taj broj je bio bitno veći u doba građevinskog uzleta iz 2005., kojeg se tako rado prisjećamo, kada je spomenuta brojka, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ta brojka dosezala i do 13,8 hiljada. Za ovogodišnju izložbu prošlogodišnjih arhitektonskih realizacija u Hrvatskoj, u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, bilo je prijavljeno 99 radova, koji navodno predstavljaju ono najbolje što savremena hrvatska arhitektura može ponuditi. No što je savremeno, a što samo arhitektonski elitizam ili izvrsnost? Često se čini da ove pojmove miješamo. Odmakom od kvalitetom istaknute arhitektonske produkcije, dizajna i prezentacije iste, koja se ističe tom svojom savremenošću i razrađenošću koncepata od začetka ideje do realizacije arhitektonskog djela, suprotstavlja se presjek kroz zaista savremenu svakodnevnu masovno produciranu hrvatsku arhitekturu, onu koja čini većinu realne produkcije.
Rad „Suvremena hrvatska arhitektura“ predstavlja niz nelegalno izgrađenih ili nadograđenih kuća, nudeći sliku dominantne savremene arhitektonske produkcije u zemlji, postavljajući istinsku urbanističko-arhitektonsku paradigmu u kojoj živimo, a koju u strukovnim tijelima, zakonodavstvu i arhitektonsko-kulturnim krugovima nerijetko zaboravljamo. Ovaj kritički naizgled satirički osvrt na hrvatsku arhitektonsku produkciju puno je prisutnija realnost od one koju bi željeli percipirati u nekim pseudo salonskim krugovima, a čini bitan problem arhitekture.
