Romantični i tehnički metodi

tumblr_inline_o0fjkyMqXD1t2dol0_500

gradio.me

Arhitekta Zoran Manević,

časopis Čovjek i prostor, 178/1968

image

“U interijeru Hotela na Morači, u interijeru hola, ima ponešto romantizirane raskoši u sukobu direktne svjetlosti i poliranih površina sa zidovima u ispranom šljunku. No, Svetlana Radević ni u jednom trenutku ne gubi osjećaj mjere. Osjećaj mjere se rađa sa arhitektom, a Svetlana Radević je rođeni arhitekt, jedan od najpunije izraženih talenata koji su se u našoj sredini za posljednjih dvadeset godina uopće pojavili. Talenat je u njenom djelu zaista u prvom planu, osjećajni odnos prije nego racionalni, u projektu se struktura pomiče kao živa materija, povija se, zidovi se zaustavljaju u neobičnim pozicijama, materijali su postavljeni u naizgled neobične odnose, nepravilno ima očigledni primat nad pravilnim i napor historiografa koji bi na osnovu detalja pokušao da rekonstruira cjelinu bio bi zaista uzaludan posao. “

Više nego republičke nagrade, više nego bilo kakva zvanična arhitektonska selekcija, “Borbina” nagrada za arhitekturu ističe već tri godine uzastopce ono što bismo nazvali strukturom jugoslavenskog arhitektonskog izraza: njegovu kompletnost, višeznačnost, elemente njegovog razvoja. Nesumnjivo, osnovna vrijednost “Borbine” nagrade leži prije svega u sistemu selektiranja: šest nacionalnih primjera (što u našim uslovima znači i isto toliko različitih arhitektonskih škola) stavljaju se jedan nasuprot drugom, uspoređuju se u diskusiji koja varira između stručne ocjene pojedinih rješenja i poetičnih uzleta u sfere slobodnog duha. “Borbin” žiri je dosta slobodno sastavljen žiri, u njemu ima kulturnih i javnih radnika, ali i projektanata, čiji je uticaj, izgleda, veoma snažan i među kojima sjedi i pobjednik selekcije prethodne godine. Tako su istvremeno zadovoljene dvije rijeke potrebe: jedna, da se arhitektura izvede iz okvira čiste stručnosti i druga, da se nastavi kontinuitet umjetničke angažiranosti projektanata, da se jasno ukaže na najprogresivniju arhitektonsku ideju godine.

image

Za protekle tri godine moglo se pratiti kako se “Borbin” žiri sve više prilagođava ovakvoj situaciji. Već prošle godine, između objekta slovenskih autora, u čijem se tkivu osjećala jasna tendencija ka standardizaciji oblika, i objekta beogradskog arhitekta Mihajla Mitrovića, čiji je idejni kontekst bio dijametralno suprotan, zaista nije bilo lako izvršiti pravilan izbor i ja nisam nimalo uvjeren da je prošlogodišnji žiri u onom tijesnom i mučnom nadglasavanju našao najbolje rješenje. Sastav “Borbinog” žirija, način selektiranja, ciljevi nagrade – sve to navodi na pomisao o mogućnostima jednakog vrednovanja po duhu različitih arhitektonskih rješenja. O tome je, izgleda, ovogodišnji žiri izvukao izvjesne pouke: umjesto da jednu vrijednost pretpostavi drugoj i umjesto da jedan arhitektonski metod pretpostavi drugom, on ih je postavio na jednako vrijedna mjesta, označio kao podjednako progresivne i dopustio da sa podjednakim šansama za uspjeh utiču dalje na tokove naše suvremene arhitekture.

Hotel na Morači arh. Svetlane Radević i Robna kuća u Osijeku arh. Milana Mihelića, pobjednici ovogodišnje “Borbine” selekcije, predstavljaju dva različita i po mnogo čemu suprotna graditeljska metoda koji u nasoj situaciji i u ovom trenutku imaju podjednaka prava na daljnji opstanak.

image

U analizi ovih objekata, u uspoređenju, moguće je poći od historijskih činjenica. Ja ovdje ne mislim sasvim na tradicionalnu podjelu našeg područja na istok i zapad, niti na takozvani istočnjački (romantični) i zapadnjački (tehnički) način mišljenja. Važnije je pokazati da svaki od ova dva oprečna načina mišljenja ima svoje zakone razvoja, svoje prednosti i svoje mane, kao i da jednome od njih ne treba davati prednost na račun drugog. U prošlosti, u bezbrojnim prilikama, mnoge diskusije na ovu temu, mnoga poštena zalaganja inženjera arhitekata da se istakne primat ove ili one tendencije, donjeli su jalove zaključke: vjerovati u apsolutno tehnicistički izgled arhitekture budućnosti isto je tako regresivno, isto je tako bez temelja kao i vjerovati u povratak srpsko-bizantijskog stila.

I Hotel na Morači i Robna kuća u Osijeku pripadaju općoj graditeljskoj tradiciji, oba su djela jasno definirana u okvirima graditeljske tradicije, u njima nema ničeg što bi se činilo nasilno avangardnim i to je, kako mi se čini, jedina njihova zajednička crta. U svemu drugom ova dva djela su različita.

image

U kocepciji Hotela na Morači ističu se već na prvi pogled prirodni materijali nađeni in situ: šljunak, pijesak, kamen. Dalje, u obliku, lako se raspoznaje razuđenost i onaj tipični romantični horizontalni potez koji se na kraju uvijek razrješava u kakvom snažnom akcentu. Nekada je, u srednjovjekovnoj arhitekturi gradova, na kraju romantične zidine stajala kula; kod Svetlane Radević horizontalni niz hotelskih soba prianja uz jednu dosta kompliciranu prostornu kompoziciju.

image

Hotel na Morači, autor Svetlana Radević, dipl.inž.arh. – sobni trakt

I u historijskom primjeru i u suvremenom, između zida i kule podjednako kao i između trakta sa sobama i dijela u kome je hol, kavana, itd. Hotela na Morači, nema direktne oblikovne međuzavisnosti: veza je u materijalu, veza je u općem duhu oblika, ali to je labava veza i pošto se raskine svaki od djelova može nastaviti da živi vlastitim životom.

Karakter uspoređenja koje ovdje iznosim vjerovatno je sasvim arbtraran, ali se ona zaista mogu povlačiti i dalje. U kratkim cezurama između soba, u onim tijesnim procjepima ispunjenim kamenom i krajičkom neba, nema ničeg od klasične arhitravne konstruktivne logike utkane u pravokutni modul. Efekat je za svakog posjetioca potpuno romantičan u punom smislu te riječi. Prelomljeni kalkan, čija se nemirna arabeska povire prema nebu, zatim pada i teče ravno dalje, također pobuđuje romantične asocijacije na krševitu zemlju. Tačnije rečeno, ovaj se oblik prirodno veže za obalu na kojoj je sazdan.

image

Hotel na Morači, Svetlana Radević, dipl.inž.arh. – hol ugostiteljskih partija

U interijeru Hotela na Morači, u interijeru hola, ima ponešto romantizirane raskoši u sukobu direktne svjetlosti i poliranih površina sa zidovima u ispranom šljunku. No, Svetlana Radević ni u jednom trenutku ne gubi osjećaj mjere. Osjećaj mjere se rađa sa arhitektom, a Svetlana Radević je rođeni arhitekt, jedan od najpunije izraženih talenata koji su se u našoj sredini za posljednjih dvadeset godina uopće pojavili. Talenat je u njenom djelu zaista u prvom planu, osjećajni odnos prije nego racionalni, u projektu se struktura pomiče kao živa materija, povija se, zidovi se zaustavljaju u neobičnim pozicijama, materijali su postavljeni u naizgled neobične odnose, nepravilno ima očigledni primat nad pravilnim i napor historiografa koji bi na osnovu detalja pokušao da rekonstruira cjelinu bio bi zaista uzaludan posao.

image

Tu je, izgleda, ključ. Detalj Robne kuće u Osijeku, nasuprot, govori sve o cjelini, on je samo dio jednog neraskidivog lanca, jedinica u seriji. I mada je svaki pravokutnik fasadnog platna završen u vlastitom okviru, i mada stub i gredni sistem predstavljaju također kompoziciju za sebe, cezura sa prozorima kompoziciju za sebe, ipak je veza između kompozicije i detalja toliko snažna da je nemoguće izvući bilo koji element, a da se čitava ideja o građevini ne sruši. Iza ove jednostavne i monolitne fasade sazdane od velikih četvorokutnih blokova osjeća se podjednako jednostavni cjeloviti četvorokutni unutrašnji prostor; inače bi eksterijer i interijer došli u nemoguću koliziju. Na osnovu jedne jedine fotografije isječka fasade moguće je rekonstruirati cjelinu: u daljnjoj analizi sve je već poznato i promatrač s lakoćom otkriva nepogrešivost logike tehnickog projektantskog metoda, svaki je zavrtanj na svome mjestu, svaki je oblik očišćen do perfekcije, zatvoren u takozvane idealne proporcije. Inače bi mašinerija stala.

image

Suprotstaviti ova dva bitno različita projektantska metoda jedan drugom, suprotstaviti Hotel na Morači Robnoj kući u Osijeku, isticati jedno rješenje nasuprot drugom, sasvim je primitivno, sasvim lišeno osjećaja realnosti. Mi možemo biti više naklonjeni tehničkom, ali je očigledno da se na širem jugoslavenskom području ne može ni sasvim bez drugog. Kao što postoji potreba za automobilima i kompjuterima tako isto postoji i trajna unutrašnja potreba za romantičnim snom. U likovnoj umjetnosti tajna rješenja optičkih trikova, koja je tako blisko povezana s tehnologijom suvremenog života, stoji u istim galerijama usporedo sa umjetnošću zasnovanom na tajnama iz snova: zašto bi onda iz naše suvremene arhitekture, iz svakodnevnog života koji se odvija među građevinama, bilo tehnička perfekcija, bilo romantična osjećajnost trebalo da budu isključeni.

image

Tekst: Zoran Manević, dipl.inž.arh.
Fotografije: Čovjek i prostor, 178/1968

Komentari: nema odgovora

Ulogujte se: ostavite komentar