U nedjelju, 25. svibnja 2014., u prostorima HDLU, popularnoj zagrebačkoj Džamiji, otvorena je izložba natječajnih radova za izradu idejno arhitektonsko-urbanističkog rješenja Umjetničke galerije Akademije likovnih umjetnosti – ALUartforum. Izložbu se može pogledati do nedjelje, 1. lipnja 2014.

*

Rijetki su natječaji poput upravo završenog ALUartforuma. U životu većine arhitekata takve se prilike i takve lokacije dogode tek nekoliko puta u karijeri. Za generaciju “u snazi”, koja još uvijek aktivno projektira i gradi, neprežaljeni će ostati izgubljeni natječaji za jedan MSU ili Muzičku akademiju, natječaji poput aerodroma Plesopa i shopping centra Cvjetni, svim kontroverzama unatoč. Kako to već ide, na kraju uvijek pobjeđuje i biva realiziran samo jedan rad, ostali završavaju u ladicama, u folderima s oznakom “Projekti”. Tako će biti i s ALUartforumom.

Natječaj je dakle gotov, nagrade su podijeljene, ali, kao rijetko kad dosad, diglo se puno prašine i ostalo podosta gorčine. Dva su glavna razloga, međusobno povezana.

*

Pod jedan, Zumthor. Svi su već čuli za nesretno nepojavljivanje obećanog gospodina Petera u božanskoj ulozi djelitelja natječajne pravde. MIA? Ili AWOL? Opravdani ili neopravdani izostanak? Sad je već ionako svejedno. Zbog ovoga ili onoga, Velikan se pojavio nije, natjecatelji o tome nisu (na vrijeme) obaviješteni. Natječaj je najnormalnije priveden kraju, žiriranje prepušteno manje poznatima i, prije svega, domaćima. Dakle, od međunarodnog natječaja s međunarodnim autoritetom na čelu žirija, sve se svelo na jedan gotovo domaći natječaj s gotovo domaćim žirijem. Što samo po sebi ne bi trebalo biti problem, ali valja shvatiti ogorčenje razočaranih natjecateljskih timova.

1 (10)  1 (7)

Ponavlja se stara priča: hrvatskoj arhitekturi jednostavno ne ide otvaranje prema van. Osim gostovanja nekoliko inozemnih selektora Salona i niza uglednih predavača na Danima Orisa, Hrvatska nema previše kontakta sa svijetom. Unatoč slatkoj iluziji o vlastitoj kvaliteti i važnosti, hrvatski arhitekti u pravilu ne grade u inozemstvu i ne predaju na uglednim međunarodnim školama. Njihove se knjige i udžbenici ne čitaju (doduše ni ne pišu), njihove projekte se ne proučava.

Isto vrijedi i obratno: stranci u Hrvatskoj ne grade (ne mogu graditi ili nisu zainteresirani?), svjetski arhitekti u Hrvatskoj ne predaju na fakultetima (ne mogu predavati, nisu pozivani ili nisu zainteresirani?).

Pogled-Ulica_Vzhod_800-824x1024
*Prvonagrađeni rad – multiPlan arhitekti i DAR 612 – više o projektu na linku

*

Iz Zumthorovog nedolaska proizlazi i problem broj dva, o kojem se priča gotovo s jednakom strašću:neuvjerljiva kvaliteta nagrađenih radova. Osim pobjedničkog, slovenskog rada koji većina, čini se, nalazi sasvim dopadljivim i interesantnim, s razočarenjem se i nevjericom gleda na gotovo sve ostale nagrađene radove. (U društvu poput našeg, i struci poput arhitektonske – koja se još uvijek ne želi suočiti s tužnom istinom o svim onim namještenim natječajima proteklih desetljeća, ili bar ne želi o tome otvoreno govoriti – sve u vezi svakog natječaja lako će postati sumnjivo i zavjereničkoČak i kad za to nema osnove.)

Naravno, nakon svakog natječaja ulicama lutaju povrijeđena ega. Jal, frustracija, žal za propuštenom prilikom. Jer nije bilo dovoljno vremena, jer nije bilo dovoljno odvažnosti, jer… Danas je ta situacija još izraženija: posla nema, uredi su već otpustili ljude, kreativnost izdiše na nosilima legalizacije. Struka je ponižena krizom i novom, neoliberalnom podjelom uloga, u kojoj su projektiranje i arhitektura svedeni na uslužnu djelatnost. 121 pristigli natječajni rad za ALUartforum govori dovoljno; i o Zumthorovoj popularnosti, dakako, ali i o želji da se stvara, da se gradi, da se dobije posao. U ovim i ovakvim vremenima.

Pogled-Terasa_800-1024x617

*

No, gledajući izložene radove na natječajnoj izložbi u Džamiji, nemoguće je oteti se dojmu kako je sve to jednostavno i iznenađujuće – dosadno. Jedan takav zadatak, jedan takav program i takva lokacija, i – to je rezultat?!

Dakle, na stranu i kritike nagrada: s ovako neuzbudljivim radovima, tko može sasvim kriviti izbore žirija?

Izloženi su, naime, mahom bezidejni interpolacijski kubusi skriveni iza reprezentativne “zavjese”, fasadne plohe na Ilici s minimalnim teksturama ili tragom kakve sramežljive strijacije, baš koliko treba za dopasti se Velikom Zumthoru. Istak ovdje, uvučena ploha ondje. Ne pretjerivati, nikako. Suzdržanost oblikovanja, racionalni pristup, logični potezi.

Veliki broj natječajnih projekata više podsjeća na robne kuće iz sedamdesetih nego na galerijski prostor za 2015. Kao da se u arhitekturi ništa nije dogodilo u međuvremenu, kao da ne postoji internet. Ako su studenti Akademije i kolege umjetnici očekivali od arhitekata da ih ovim natječajem inspiriraju, iznenade, oduševe – grdno su se razočarali.

1 (5)  1 (4)

*

Za nedostatak kreativnosti može se, post festum, kriviti loša organizacija natječaja, prestriktni ili nedovoljno slobodni raspis, nelogična ograničenja poput odmicanja od zabata “Slave Raškaj” i tsl. Može se kriviti – kao i uvijek – i prezahtjevna kvadratura koju je valjalo ugurati u ograničen, dati volumen između dvije zgrade, posebice obzirom na uobičajenu i očekivanu prostranost, osvijetljenost i protočnost izložbenih prostora.

Za nedostatak kreativnosti moguće je kriviti želju da se zadovolji prvenstveno tehnička komisija, da pojedini rad ne bude eliminiran već na prvoj prepreci. Može se kriviti ambicija; da se osvoji bar neka od nagrada, da se dobije kakvo-takvo obeštećenje ako ne i prilika za realizaciju.

Pa ipak, koga god i što god da krivili, nevjerojatnom se čini činjenica da se (mladi! pogotovo mladi!) arhitekti u trenucima krize poput ove ponašaju tako ziheraški, inertno, konformistički. Tako neinventivno. (Čast rijetkim iznimkama.) U vremenima kad posla nema, kad je široko polje kreativnosti sasvim otvoreno za spekulacije i vizije, za pokušaje i iskorake, nema ni traga eksperimentu, nema iznenađenja, nema kreativnog krika i protesta.Zar bi ovako trebalo izgledati jedno novo “žarište kulturnog života u Zagrebu”, kako je stajalo u raspisu?

 *

Konačno, radi li se ovdje tek o jednom neuspjelom natječaju? Ili svjedočimo nastanku neke nove arhitektonske stvarnosti, stvarnosti koju piše jedna poražena i umorna struka?

autor: Dominko Blažević  

Fotografije postava: Jure Živković

vizkultura.hr
Smotra dosade u Džamiji

Leave a Reply