vizkultura.hr

Aristide Antonas grčki je arhitekt i pisac. Filozofiju je doktorirao na Université Paris Ouest Nanterre La Défense, a danas živi i radi u Ateni i Berlinu. Profesor je teorije arhitekture i arhitektonskog projektiranja na Sveučilištu u Tesaliji, a kao gostujući predavač predavao je, između ostalog, na Massachusetts Institute of Technology, Istituto Universitario di Architettura di Venezia i Architectural Association u Londonu.

Arhitektonski ured Antonas Office nominiran je 2009. za nagradu Mies van Der Rohe, 2011. za nagradu Iakov Chernikhov, a prije nekoliko dana dodijeljena mu je prva nagrada u kategoriji radnih prostora na Archmaratonuu Beirutu. Njihov projekt Weak Monumental Square nagrađen je jednakovrijednom prvom nagradom na Think Space natječaju 2013. godine.

S Aristideom Antonasom razgovarali smo u Zagrebu, na Think Space (Ne)Konferenciji.

untitled-2 untitled
*Aristide Antonas, Think Space Zagreb 2015.

Na Think Spaceu sudjelovali ste dva puta – prije dvije godine kao autor nagrađenog rada, a ove godine kao član žirija. Zašto ovaj natječaj smatrate relevantnim?

Aristide Antonas: Think Space je mala, ali vrlo zanimljiva institucija koja je s vremenom uspjela razviti svoj jedinstveni stil. Think Space nije prisutan samo u Hrvatskoj, već posjeduje izvjesnu vidljivost i izvana. Prepoznatljivim ga čine politička osjetljivost te sloboda stvaranja različitih narativa i korištenja različitih crtačkih tehnika. Think Space možemo istodobno promatrati kao zbirku narativa i kao skup različitih tumačenja što to arhitektura jest. Danas, u vremenu velike reorganizacije arhitektonskog polja, ovu otvorenost smatram vrlo važnom.

Vaši projekti spekulativnog su karaktera. Karakteristična teorijska pozadina, eksperimentalni pristup, ali i likovni izraz u mnogo čemu podsjećaju na arhitektonsku avangardu kraja 60-ih i početka 70-ih godina. Koliko dugujete tom naslijeđu? Čini se da se ovaj način promišljanja prostora i arhitekture, nakon desetljeća marginalizacije, ponovno vraća u središnji arhitektonski diskurs. Koji su razlozi tome?

Aristide Antonas: Najprije, mislim da mnogo dugujem toj tradiciji. U razdoblju o kojem govorite nastalo je mnogo zanimljivih radova u kojima su arhitekti zaista razmišljali kroz crtež. Radovi Cedrica Pricea ili talijanska scena, poput Superstudia, za mene su od apsolutne važnosti. Zašto se vraća? Na to pitanje nije lako odgovoriti, ali pretpostavljam da odgovor bar djelomično leži u internetskoj mreži. Internet je temeljito transformirao arhitekturu, njena tekstualna strana postala je mnogo važnijom. Arhitektura cirkulira u slikama, a problem s onime što se u konvencionalnom smislu smatra dobrom arhitekturom jest to što te slike ne prenose nikakvo značenje. Ako izgradite dobar kamin, izgledno je da će netko primjetiti njegovu kvalitetu, ali tu izostaje značenje u smislu narativne snage. Informacije koje putuju internetom sa sobom moraju nositi priču. Arhitektura o kojoj sam govorio prepuna je vrlo snažnih narativa. To bi mogao biti jedan od odgovora na vaše pitanje.

 

antonas_4

antonas_5
* Transformable Vertical Village

 

U intervjuu za Uncube Magazine rekli ste da koristite crteže kao što teroristi koriste bombe, kako bi privukli pozornost. Upoznavanje s vašim radom vrlo je specifično: snažne slike raspršene po internetu otkrivaju fragmente vaših teorijskih tekstova, koji vode do ulomaka iz vaših drama, koji pak vode do novih slika… I vaša web stranica slično je koncipirana; informacije su fragmentirane i premrežene, riječ je o hipertekstualnom sustavu. Posjetitelj neprestano titra između ponuđenih sadržaja. Ova strategija odgovara suvremenoj distribuciji informacija na internetu – blogovima i društvenim mrežama.

Aristide Antonas: Prilično točno ste opisali cijeli koncept. U našem uredu proces projektiranja kroz slike smatramo načinom označavanja skupa međusobno bliskih koncepata. Slike naše narative čine čitljivijima, a crteži prikazuju suštinu našeg radnog procesa. Posjetiteljima omogućavamo sudjelovanje u zajedničkoj sferi nedovršenog teksta.

U isto vrijeme, sve te slike prikazuju arhitekturu čije je autorstvo na neki način iskvareno. Tu leži još jedna kontradikcija. Ako pokušate na konvencionalan način identificirati arhitekturu koju radimo, ona često ostaje nevidljiva. Čak i kada se radi o monumentalnim građevinama ta arhitektura je slaba. Ona nikada ne postaje jaka.

 

antonas_6
*Transformable Vertical Village

 

Vaši crteži ostavljaju snažan utisak na promatrača, ljudi ih doživljavaju kao autonomna umjetnička djela. Kako vi na njih gledate?

Aristide Antonas: Svoje crteže smatram svojevrsnim bilješkama, vješanje na zid zasigurno nije njihova svrha. Ipak, rado ih tiskam, uvezujem u knjižice, i onda po njima ispisujem nove bilješke. Iako se mnogi moji crteži čine dovršenima, oni ustvari pripadaju jednoj nedovršenoj priči. Oni su samo pokretač uvijek otvorenog sustava pitanja.

Bilješke ponekad predstavljaju snažnu stranu moje slabe arhitekture. Pritom ne želim reći da je sadržaj koji proizvodimo slab, već da poništavanje autorstva koristimo kao alat. Ako arhitektura ostavlja mnogo slobode svojim korisnicima, to je zato što ih arhitekti ne uspjevaju kontrolirati.

Dobra arhitektura je sretan neuspjeh kontrole, ona ostavlja prostor za akcije svojih korisnika. Naša uniformna estetika samo je vrh ledene sante – ispod nje uvijek leži poziv na daljnje iščitavanje.

Vaši crteži imaju pomalo jeziv ugođaj, poput crteža Hansa Poelziga. Nebo je uglavnom oblačno, a ljudski likovi gotovo nikada ne komuniciraju, čak i kada stanuju u zajedničkom prostoru. Uvijek je prisutna određena distanca.

Aristide Antonas: U početku smo pokušavali prikazati samo jedan ljudski lik u prostoru, ali onda smo shvatili da je izostanak odnosa jasniji ako stavimo dva lika koji međusobno ne komuniciraju. I vrlo velike prostore, poput trgova, prikazivali smo s iznimno malo ljudi, ponekad samo s jednim. Što vrijeme više prolazi to manje koristimo ljudske likove. Sada ih više uglavnom ne prikazujemo. Uopće. To je također povezano s idejom praznine. Konstruiranje praznine smatram najvažnijim dijelom svojeg rada. Uvijek nastojim prikazati prazninu, doživljavam to kao neku vrstu odgovornost.

 

antonas_14
*Water Deposit House

 

Iznenađujuće je koliko negativnih komentara vaši projekti privlače na popularnim arhitektonskim portalima. Ljudi uspoređuju vaše prostore s plinskim komorama…

Aristide Antonas: Isprva sam bio prilično iznenađen negativnim komentarima koji su se pojavili na Archdailyu i sličnim portalima. Jedanput sam se našao posebno uvrijeđenim, mislim da sam čak i odgovorio. Ali kasnije sam shvatio da je to jednostavno ta barbarska strana interneta. Također, počeo sam tu “neprobavljivost” doživljavati kao sastavni dio svojeg rada. Arhitekte je lako šokirati, oni žele vidjeti malo što drugo osim dosadnog minimalizma. Većina današnje arhitekture stilski je homogena i prepuna banalnosti. I trend recikliranja jedna je od njih. Mene ne zanima ta strana arhitekture. Prihvaćam te reakcije i ne opterećujem se njima. Svaka provokacija nailazi na određeni otpor.

 

antonas_13
*Omonoia Square

 

Ipak, recikliranje je tema kojoj se stalno vraćate?

Aristide Antonas: Istina je da se vraćam recikliranju, ali samo kada ono sudjeluje u formuliranju jezika. Poštujem zadatak oblikovanja nečega novog korištenjem nečega što već postoji. S time nemam nikakvih problema. Ali često se događa da je jedini smisao recikliranja ono samo. Recikliranje se svodi na projektantsku metodu. Mislim da smo ovoga vidjeli i previše. Recikliranje nije religija, a ako je nekada bilo poruka – ona je odavno primljena.

Zanimljiva mi je sposobnost arhitekture da sadrži različite narative. Građenje je vrsta izjave, odnosno prijedloga. Mislim da se ovdje vraćamo u povijest arhitekture. U početku je arhitektura bila gotovo jedini medij na kojem se moglo pisati – građevine su nosile tekstove, određeni građevinski elementi bili su predviđeni za ispis tekstova. Pisanje je bilo neka vrsta arhitektonske odluke. Ova tradicija oduvijek me zanimala. Odnos arhitekture i teksta za mene je od posebne važnosti.

 

antonas_1
*Weak Monumental Square

 

U prezentaciji projekata rado se služite elementarnim, nojfertovskim dijagramima…

Aristide Antonas: Želio bih reći nešto o Neufertu i tradiciji korištenja crteža kako bismo izmjerili svijet. Neufert je jedna fantastična knjiga. Posebno je zanimljivo vratiti se starijim izdanjima i slici prošlosti koju prenose. U izdanjima iz 50-ih godina možete pronaći nevjerojatne detalje, poput točnih dimenzija rupčića koji su muškarci stavljali u prednji džep sakoa ili točnih dimenzija raznih vrsta kolača. Mjerenje apsolutno svega “nastranost” je koju smatram krajnje zanimljivom. Konačno, to je arheologija svakodnevice. Stvar je u tome da se sve učini izbrojivim. Zanimljiva mi je ta distanciranost, ta hladnoća. To je također povezano s mojom sklonosti kartezijanskoj predodžbi svijeta. Mnogo čitam Descartesa i volim njegov rad. Postoji divan odlomak u njegovojRaspravi o metodi. Govori o putniku koji se izgubio u šumi i koji želi izaći van. Descartes kaže da za njega ne valja ići u smjeru u kojem mu se čini da nazire svjetla ili izlaz iz šume, već da mora odabrati pravac i držati ga se bez zastranjivanja. On mora biti u potpunosti distanciran od svoje okoline i od onoga što percepcira osjetilom vida. Ako se drži pravca, u jednom će trenutku, racionalno gledajući, izaći iz šume. Zapravo, Descartes ne kaže da će izaći iz šume, već da će, ako slijedi svoj pravac, možda jednog dana izaći iz šume. To pouzdanje u razum i odijeljenost od okoliša predstavlja jedan način poimanja stvarnosti koji je vrlo radikalan i koji u svojem beznađu u mnogo čemu podsjeća na umjetnički rad.

Vaši crteži obiluju detaljima. U projektu pretvaranja kamionskih cisterni u stambene prostore idete toliko daleko da detaljno iscrtavate presjek podvozja kamiona. Zašto su vam detalji toliko važni, s obzirom da u vašem slučaju rijetko vode svojoj uobičajenoj svrsi, tj. izvedbi?

Aristide Antonas: Nisam sagradio mnogo, ali mislim da je razlog zašto se bavim arhitekturom upravo taj što mi ona pruža užitak pripreme za gradnju. I neizveden projekt, ako je dobro izrađen, jednog dana može biti izveden. Crtež je neka vrsta obećanja, a doslijednost nužan preduvjet gradnje. Uvijek postoji nada da će nešto što je nacrtano biti izgrađeno.

 

antonas_3

antonas_2
*KEG Apartment

 

Korištenje i nastanjivanje vrlo skućenih prostora česta je tema vaših projekata. Pier Vittorio Aureli u svojoj knjizi Less is Enough govori o asketizmu kao obliku otpora, ali i kao o ideologiji nametnutoj mjerama štednje.

Aristide Antonas: Između Piera Vittoria i mene postoji otvorena rasprava. Moram reći da me izrazito interesira njegov rad. On također stvara arhitekturu na literaran način, iako bitno drugačiji od moga. Ali sličnost naših interesa je očita. U našu raspravu o “manjem” i “dovoljnom” nastojim uvesti pojam “novog prostornog minimuma” u društvu infrastrukture podataka. Umreženo računalo značajno mijenja koncept minimalnog življenja. O tome ćemo slijedećeg mjeseca diskutirati u Londonu. Minimum je danas bitno drugačije definiran nego u dobaHannesa Myera ili Karela Teigea, zahtjeva još manju površinu. Pitanje dijeljenja i danas je ključno, ali dijeljenje se danas odvija u bitno drugačijim uvjetima. Kultura online servisa za najam te koncepti privremenog korištenja roba i usluga mogli bi zamijeniti posjedovanje. Ali to ne garantira bolje socijalne uvjete. Taj recept može dovesti do emancipacije mreže, ali može rezultirati i pobjedom tržišta. U ovom smislu asketizam postaje velika riječ. Mislim da se u mojem projektu Žižekove kuće radi o asketizmu. Pier Vittorio, kao i ja, rado proučava Agambena.The Highest Poverty je knjiga o korištenju i asketizmu, posjedovanju i potrošnji. Obojicu nas zanimaju ovi koncepti i njihove transformacije u budućnosti. Agamben je proučavao koncept upotrebe u samostanskim zajednicama. Ako posjedovanje smatrate grijehom, ono može biti zamijenjeno korištenjem, a potrošnja je u tom slučaju procedura koja rezultira onemogućavanjem korištenja. Protestantska etika i duh kapitalizma Maxa Webera uvodi nas u ovu problematiku, a Pier Vittoriova Less is Enough usmjerava diskurs prema novom velikom pitanju i govori kako arhitektura mora budno pratiti novonastale uvjete gradnje i nastanjivanja.

U jednom intervjuu izjavili ste da vas sve više i više zanima pravo. U zadnje vrijeme ekstenzivno surađujete sa pravnikom i istraživačem Thanosom Zartaloudisom. Otkud ovaj interes? Mislite li da je poznavanje prava nužno za razumijevanje suvremenih prostornih praksi?

Aristide Antonas: Interes za pravo dugujem svojoj spisateljskoj pozadini. Napisao sam brojne dramske tekstove i mislim da u ovom vremenu protokola pravo ima izvjesnu kazališnu crtu.
Zato sam isprva želio napisati knjigu kojom bih pravo prikazao kao literarni tekst. Zakone možemo čitati kao performativnu poeziju ili bizaran dramski tekst. Međutim, neprofesionalno bi bilo to uraditi sam. Neophodno mi je bilo naći pravog suradnika, stručnjaka za pravnu teoriju. A Thanos je pokazao velik interes za ulazak u diskusiju. Svojim idejama značajno je doprinjeo raspravi koju smo kasnije zajedno razvijali.

Na prvom mjestu, trebalo je ponovno promisliti koncept vlasništva. Da li bi nepripadanje moglo biti legitimna pravna kategorija? Kako pravno možemo definirati područje koje nikome ne pripada? Može li se to proširiti poput dobroćudnog virusa i okupirati gradski prostor? Ova pitanja inspirirana su čitanjem Henria Michauxa i poezije na temu zajednica.

Zadatak je bio imaginarno putovanje u moj vlastiti grad, u mojim očima tako prazan i obaćavajući. I Thanos i ja dolazimo iz Atene, ali ne pripadamo istinski ovome gradu. Zajednički smo počeli raditi na seriji od pet tekstova koji opisuju legislativu koja bi omogućila drugačije nastanjivanje praznih atenskih prostora. Ja sam na to gledao kao na pripovijedanje o strukturiranju drugačijeg urbsa. Ali Thanos je rezultate učinio mnogo snažnijima pretvarajući ih u pravni tekst. Naš je tekst prilagođen mediju interneta. Internet je najbolje mjesto za multipliciranje jednostavnih ugovora i stvaranje zajednica pojedinaca koji imaju ista stajališta o određenim pitanjima. Ovaj fenomen već je doveo do društvene sfere rigidnih protokola. Homogene zajednice koje potpisuju isti protokol već postoje. Do sada je tržište iskorištavalo taj fenomen kako bi zauzelo gradski prostor. Zadnjih godina mi u Grčkoj imali smo priliku osjetiti koliko su ti mrežni protokoli snažniji od državne legislative ili građanskog prava. Prioritet tržišta ispred državne legislative je evidentan. Ali to ujedno čini internet jačim od državnog zakona. Mi stvaramo zajednice koje “legalno okupiraju” prostor za neke nove gradske funkcije, ali i nastojimo spriječiti pad građanskog prava. Svjesni smo da se današnja društvena sfera može opisati kao arhipelag protokola koji zauzima gradski prostor. Ako se prepustimo, ovaj arhipelag će jednostavno postati novi kontinent tržišta. To se čini neizbježnim.

Ipak, možda bismo to mogli ponovo promisliti. Mogli bismo pokušati oduprijeti se ili ponuditi neke modifikacije kako bismo zaokrenuli u smjeru demokratičnije mreže. Mogu li gradovi napustiti legislativu ili zamijeniti njene dijelove elaboriranim protokolima, tako da to utječe na svakodnevni život? Taj proces nije jednostavan, ali smatram ga izuzetno zanimljivim. Što ostaje od grada ako državni zakoni padnu i internetske zajednice preuzmu kontrolu? To bi mogao biti pakao, ali moglo bi biti i fantastično. Kako i kome možemo postaviti to pitanje? Tko će biti taj koji će raditi u tom smjeru? Možemo li sada kada je internet postao jači od država o njemu razmišljati kao o mediju demokracije? Ovo je sustav pitanja koja postavljamo u naših pet tekstova.

 

antonas_16
*Athens Trench Project

 

U vašim projektima često nailazimo na problematiku rada. Projektirali ste Kuću u kojoj se ništa ne radi (House for Doing Nothing), a i mnogi drugi projekti konceptualiziraju alternativna prostorna rješenja za recentne oblike rada i suvremene radne uvjete. Nagradu na Archmaratonu dobili ste upravo u kategoriji prostora za rad. Mislite li da arhitektura može ponuditi odgovor na radničko pitanje?

Aristide Antonas: Arhitektura će svakako morati udomiti suvremene oblike rada, no mislim da ona nije dovoljno moćna da bi se borila za radnička prava. Arhitektura je uvijek prazna i njeno značenje treba promišljati u kontekstu njene praznine. Čak i kada bi trebala veličati neki režim, ona to čini kroz prazninu. Nematerijalni rad može za radnika biti užasavajuće stanje, ali i pozitivno iskustvo produkcije, a arhitektura je ovdje samo okvir unutar kojeg se može dogoditi oboje. U razgovoru s Paulom Rabinowom iz 1982. Foucault je slikovito rekao da arhitektura, odnosno struktura, ne može jamčiti slobodu. Sloboda je praksa. Ona se ne može postići arhitekturom, već se mora prakticirati. Strojevi slobode po svojoj definiciji ne mogu postojati, kaže Foucault.

Na arhitektima je da osmisle prazne strukture. U svojim projektima Open Air Office i Agglomeration of Empty Shops konstruirao sam takve strukture nadajući se da će biti iskorištene od strane emancipirane društvene sfere, a bibliografijom sugeriram iščitavanje okvira. Open Air Office, koji sam uredio u centru Atene, zamislio sam kao poziv na čitanje i sadržavao je knjižnicu sa tekstovima Maurizia Lazzarata i Tonija Negrija o nematerijalnom radu. Želio sam se nanovo osvrnuti na tu homogeniziranu sferu u kojoj rad, kupovina, čitanje i razonoda egzistiraju bez međusobnih granica.

Ali ja ne sanjarim, svjestan sam da moji prostori isto tako mogu udomiti i jednu običnu tvrtku. Ja smo razmišljam o sintaksi dijelova koju stvara namještaj. Open Air Office bio je zapravo primjer sit-in strategije koju sam već najavio svojom Kućom u kojoj se ništa ne radi, još jednim literarnim komentarom opredmećenim u arhitektonskom artefaktu. Slijepe ulice stvaraju potencijal. I dalje možemo razmišljati o demokratskoj infrastrukturi podataka, ali danas je teško u to vjerovati. Stvari idu u upravo suprotnom smjeru. A demokratska kontrola infrastrukture čini se potpuno irelevantnom u socijalnoj shemi koja se danas formira. O njoj zasad možemo samo sanjati.

 

antonas_8
*Urban Hall

 

Iako imate svoj arhitektonski ured, veliki dio vašeg rada pripada akademskoj zajednici. Koje je vaše mišljenje o odnosu akademije i spekulativne arhitekture? Je li prva nužno financijsko zaleđe za drugu?

Aristide Antonas: Imam veliku privilegiju biti dijelom akademske zajednice. To je danas doista luksuz. Kada je Grčka upala u krizu, to se odrazilo i na naš ured. Jedva smo se uspijevali održati. Međutim, kada su stvari krenule nizbrdo, odjednom je nastalo mnogo toga za promisliti – iskrsnula su brojna arhitektonska pitanja. Dužnička kriza u Grčkoj je otvorila prostor za razmišljanje. No, ja i dalje radim izvjestan broj projekata za “stvarne” građevine. Neki od njih bivaju izvedeni, a neki ne, ali ured uspijeva funkcionirati po svojim pravilima. On ima svoju vlastitu malu ekonomiju.

 

antonas_17
*Open Air Office

 

Jeste li ikada pokušali raditi sa lokalnom zajednicom? Kako gledate na odnos aktivizma i arhitekture?

Aristide Antonas: Ne smatram se aktivistom. Više sam tip koji radi s udaljenosti nego onaj koji djeluje u situaciji. Ne surađujem s lokalnom zajednicom, ali u slučaju projekata Open Air Office i Agglomeration of Empty Shopsodređene zajednice formirale su se oko mojih zahvata. Članak Borisa Groysa objavljen na e-fluxu daje zanimljiv pogled na aktivizam kao na hibridnu tradiciju na međi umjetnosti i dizajna. Slažem se s njegovim definicijama ovih kategorija. Prema Groysu umjetnost distorzira stvarnost i nužno je revolucionarna, a dizajn utvrđuje status quo čineći ga estetski vrijednijim. Dizajn je mnogo stariji od umjetnosti, koja nastaje tek za vrijeme Francuske revolucije. Trudim se razmišljati o gradu i njegovom naslijeđu, ali izbjegavam teologiju revolucije. Nastojim shvatiti što bi moglo značiti zauzimanje infrastrukture.

 

antonas_9
*Urban Hall

 

U Zagrebu ste po drugi put. Koji su vaši dojmovi? Zagreb se susreće s sličnim problemima kao i Atena, i u velikom i u malom mjerilu. Projektom Agglomeration of Empty Shops bavite se malim ispražnjenim radnjama u gradskom centru. I u Zagrebu je postojalo nekoliko inicijativa koje su se bavile tom temom.

Aristide Antonas: Zagreb je prekrasan grad. Zaista uživam u boravku ovdje, čak mislim da bih tu mogao živjeti. Zagreb je mnogo urbaniji od Atene. Atena je ujedno i Bliski istok i Afrika, ti elementi uvijek su prisutni. Ona je nekontrolirana i raste bez nekakvog središnjeg planerskog procesa.

Kada smo radili na projektu Agglomeration of Empty Shops najveći izazov je bio kako sačuvati mjerilo. Pokušali smo osmisliti jedinstvenu strukturu koja bi omogućila alternativno funkcioniranje fragmentiranih prostora.

Jedan od glavnih uzroka zatvaranja malih dućana u Ateni jest dolazak trgovačkih centara. Trgovački centri zamijenili su sve druge oblike trgovine i njihovo mikro mjerilo. Logistika je sada dio infrastrukture. Roba danas cirkulira cijelim svijetom i neusporedivo je jeftinije održavati trgovinu velikog mjerila, nego trgovinu ovog malog, tako mediteranskog, života tržnice. Gubimo tržnice da bismo imali trgovačke centre; gubimo male otvorene prostore da bismo imali velike zatvorene. Mislim da je očuvanje malog mjerila izazov koji stoji ispred oba grada – i Atene i Zagreba. A da bismo se s njim suočili, moramo biti inventivni.

antonas_11
*Agglomeration of Empty Shops

 

untitled-5
*Aristide Antonas

 

Više o Antonasovom radu pogledajte na blogu i stranici aristideantonas.com, a intervju Ane Dane Beroš s Antonasom za emisiju Stvarnost prostora na Trećem programu Hrvatskog radija možete poslušati ovdje.

 

Portreti Aristidea Antonasa: Marko Ercegović za Think Space
Ostali vizualni prilozi: aristideantonas.com

 

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

Tko kontrolira infrastrukturu?

Leave a Reply