Skip to toolbar

jutarnji.hr

 Borko Vukosav/CROPIX
Velika rasprava o jednoj zgradi zapravo je rasprava o suvremenoj arhitekturi, posebice, osjetljivom pitanju intervencije u povijesnu gradsku jezgru.

Kada je 1963. godine na Trgu maršala Tita osvanula zgrada Željpoha, odnosno Ferimporta, rad arhitekta Stanka Fabrisa, postala je jednom od najnapadanijih građevina moderne arhitekture. Gledajući iz današnje perspektive, rasprava oko ove zgrade potpuno je zasjenila ostatak opusa ovog arhitekta, bilo stambenu zgradu u Vukovarskoj 52 u Zagrebu, ili građevine u Splitu (Palača suda u Gundulićevoj), djela koja po mnogim teoretičarima pripadaju u vrhove moderne arhitekture. Fabris je čitavu situaciju teško primio, bile su to polemike od kojih se nikada do kraja nije oporavio. Tim više što zgrada nije uopće bila izvedena kako ju je on zamislio: želio je da bude sasvim staklena, no dodane su žaluzine, izvorna je boja prefarbana u smeđu, a skinuta je i krovna teresa.

Fabrisov rad i nije bio najradikalniji, Drago Ibler na ovoj je lokaciji, primjerice, predlagao neboder. Danas se na borbu za Fabrisovu zgradu može gledati i kao na svojevrsni hommage ovom arhitektu, nekom vrstom nadomještanja zbog učinjene mu nepravde. No je li to dovoljno dobar razlog da se, kada se krenulo u natječaj za program u ovoj građevini, inzistira na ponovnoj intepretaciji Fabrisove fasade?

Namjena građevine koju je povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević svojedobno opisala kao “kristalnu kocku vedrine jednako je tako dugo vremena bila predmetom rasprava. Prije više od jednog desetljeća puštena je u prodaju.

Razmišljalo se o osnivanju Fondacije Murtić, o Muzeju dizajna… prijedloga je bilo niz. No 2004. konačna je odluka pala: ovdje će se graditi Muzička akademija. Raspisan je iste godine i natječaj. Uvjet je bio da se, dakle, interpretira postojeća Fabrisova fasada (iako se, u stvari, zbog propisa naposljetku išlo na rušenje, pa ponovno građenje). Vrlo vjerojatno zbog tako zadanih parametara, nije bilo toliko prijavljenih radova na natječaj koliko ih se moglo očekivati za ovu atraktivnu lokaciju, nego negdje njih tridesetak.

Žiri nije bio jednoglasan, no pobijedio je rad Milana Šosteriča, autora Elektre i stamebno-poslovne zgrade u Petrinjskoj 9, a drugu je nagradu osvojio Igor Franić, autor MSU. Šosteričevo je sjećanje na ovu građevinu intimno, kako mi je rekao u jednom intervjuu: “Kao mladi student došao sam iz Skoplja u Zagreb 1963., upravo kad se ova zgrada dovršavala. Oduševio me je njezin, tada otkriveni pravilni raster. Danas je to osnovica mojeg rješenja.“ Mnogi su zidovi iskošeni radi bolje izolacije, imaju i do 90 centimetara kako bi se zaštitili od buke. U prizemlju je velika pozornica na koju stane stotinjak glazbenika, no gledalište i pozornica su pomični, od prilike do prilike.

Izvana, osim što slijedi raster Fabrisove zgrade, Šosterič se poziva i na geometrijsku apstrakciju te umjetnost Ivana Picelja, u doba gradnje zgrade protagonista Novih tendencija (“Odgojen sam u duhu vrijednosti afirmacije tog razdoblja“). Od natječaja do danas prošlo je deset godina, zgrada je pred dovršenjem, u nju je uloženo 210 miljuna kuna. Šosteriča kao da je sustigao Fabrisov duh, stavovi i komentari pljušte sa svih strana, polemike ne jenjavanju. Najviše je žestokih rasprava izazvala konstrukcija velikog šiljka i kruga, koji se nalaze ispred same građevine.

Šosterič je, naime, predvidio da pred građevinom bude “Prizemljeno Sunce” Ivana Kožarića, koje je sada u Bogovićevoj, umjetnik je to odbio, pa je arhitekt sam napravio konstrukciju od kugle i velike igle, a simboli se sada tumače na različite načine. Čini se da su se do sada u polemikama najmanje mogli čuti arhitekti, da se više bavilo popratnim sadržajima koji su ispred same građevine, pa smo na razgovor pozvali profesora i arhitekta Marijana Hržića, arhitekta Sašu Randića i teoretičara arhitekture Maroja Mrduljaša.

Na slici: Patricija Kiš, Saša Randić, Marijan Hržić i Maroje Mrduljaš

Čini se da je Muzička akademija najnapadanija zgrada u novijoj suvremenoj arhitekturi. Zašto je tako?

Mrduljaš: Nisam siguran da je to baš najsretniji pojam za opis diskusije o zgradi, no sigurno je da se o njoj puno priča. Postoji više razloga: izvedena je na jednom od glavnih i najljepših gradskih trgova, riječ je o projektu koji se gradio dugo, na mjestu kuće koja je također bila kontroverzna. O današnjoj se Šosteričevoj zgradi razgovara s više aspekata: to su arhitektonska kvaliteta, urbanitet, polemike oko instalacija ispred zgrade, dakle, podigao se čitav niz kontroverzi. Iz moje perspektive problemi su počeli davno prije natječaja, oko dvije ključne odluke. Prva je da se Muzička akademija smjesti na parceli koja je premala za njihov program, ona jednostavno sada puca po šavovima. Mogao se umjesto toga, recimo, dobiti dodatni, potrebni prostor za Muzej za umjetnost i obrt ili Školu primijenjene umjetnosti. Drugo, kontroverzna je odluka da se zaštiti Fabrisova zgrada. Ona se štitila zbog principa, ideje da u povijesnoj jezgri treba postojati moderni sloj. No neobična je odluka da se kuću koja je bila funkcionalistička, i projektirana za specifičnu namjenu uredske zgrade, prenamijeni u tako složen program kao što je Muzička akademija. Ta odluka je sasvim nelogična. Uostalom, ona nije bila kakvom ju je Fabris zamislio, potpuno staklena, transparentna, već je dobila oker patinu koja je bila posljedica kompromisa.

Hržić: 1982. bio sam glavni urednik “Arhitekture” i napravili smo anketu upravo o ovoj kući. Ispitali smo, smatram, sve relevantne ljude koji su se bavili gradom, što misle o Fabrisovoj zgradi. Odgovorilo ih je tridesetak. Većina ih je bila protiv. Pokojni profesor Radovan Ivančević rekao je: “Nemam problema s kontrastom suvremene interpolacije i povijesne jezgre, no kuća mora biti dobra”. Smatrao je, naime, da kuća nije dobra. Jedan od rijetkih koji je podržao Fabrisa bio je Šosterič, koji je u to doba radio Elektru. Izjavio je: “Zahvaljujem Fabrisu, zahvaljujući njemu probili smo rupu u debelom zidu i ta sloboda mi je omogućila da radim Elektru”.

I, tko je bio u pravu po pitanju Fabrisa?

Hržić: Kuća se u jednom trenutku počela valorizirati kao dobra interpolacija. Da li je ta naknadna valorizacija sentiment zbog pogrešnog, zbog grubog ponašanja prema jednom odličnom arhitektu, može se raspravljati. U Društvu arhitekata Zagreba, podsjetimo, bila je rasprava na kojoj je za Muzičku akademiju bio predložen Paromlin, ili, pak, disperzno sveučilište na nekoliko lokacija po gradu. Disperzni koncept bio bi također dobar izbor jer bi se na taj način potakla komunikacija studenata i profesora po centru, ili krierovskim rječnikom rečeno, ulice i trgovi bi zamijenili unutarnje hodnike i halove velikog kompleksa.

Mrduljaš: Podržao bih koncept disperznog sveučilišta koji pridonosi dinamici grada. U ovom su slučaju svi sadržaji smješteni u golemu zgradu iz koje je nemoguće napraviti kontakt prema okolnom tkivu.

Da vas sad netko stavi u Zagreb, a da ne poznajete grad i kontekst, u koju godinu biste datirali zgradu?

Randić: To je dobro pitanje. Mislim da ova zgrada ima jednu bezvremensku dimenziju, prije bih je smjestio u osamdesete nego danas. Moram reći da mi je posebno zanimljiva simbolika kojom se arhitekt služi. Šosterič spominje šiljak kao muški simbol, a kuglu kao ženski, no gotovo u svim kulturama u povijesti sunce je muški simbol. Iskreno, ne razumijem ni kakve sve to veze ima s Muzičkom akademijom tako da mislim da je to više autorovo čitanje simbola.

Negdje je, osim ove simbolike, arhitekt Šosterič spominjao i note koje simboliziraju instalacije?

Hržić: Kod svih simbola treba poznavati kodove i što oni znače. Ja to nisam tako pročitao, već na sljedeći način: Šosterič je tražio “Prizemljeno Sunce” od Kožarića. Možda i zato što, kada je ova skulptura postavljena ispred HNK 1971. godine, činilo se da je, među ostalim, i snažna podrška Fabrisovoj apstrakciji. I Charles Jencks kaže kako neke kuće naprosto imaju puno konotacija: ovaj šiljak gore može se nadovezati i na zvonik crkve Svetog Vinka koja je u blizini, pa na kupolu Leksikografskog, dvije bočne kupole na kazalištu…

Randić: Nadovezao bih se na ono što je Maroje rekao, da je program predimenzioniran, da je natječaj loše proveden, pa ova zgrada izgleda kao da je jedva ušla u prostor. Drugonagrađeni rad Igora Franića bio je još konzenkventniji u tome, on je jednostavno nadvisio Fabrisov rad. Program iz propozicije natječaja bio je u direktnoj kontradikciji s uvjetom da se sačuva postojeća kuća. Kako god to netko projektirao, ogromni volumen u pozadini naprosto guta zgradu u prvom planu.

Mrduljaš: Ako govorimo o Fabrisovoj izvornoj zgradi koja se štitila natječajem, moramo se upitati po čemu je ona bila dobra? Prije svega, po svojim proporcijama i po pozicioniranju u urbanu strukturu. Naime, ona se odmicala od trga, pristojno je ostavljala javni prostor i otvarala je ugao bloka, što donekle asocira na Viktora Kovačića i pozicioniranje crkve Svetog Blaža, koja nije daleko. Ostavljena je mogućnost da se pokraj zgrade provuče pasaž i blok iza nje poveže u urbanu strukturu. O tome što znači interpolacija, promišljalo se i arhitektonski i urbanistički, kroz prethodne studije i natječaje. No ovom natječaju nije prethodila nikakva opsežnija studija, barem koliko ja znam. Nije bilo veće debate kako graditi u donjem gradu, zato se i događaju brojni drugi problemi i kontroverze kojima smo svjedočili, poput rasprave o Cvjetnom trgu. Usput rečeno, mislim da je Podreccin projekt u dizajnerskom smislu daleko bolji nego Šosteričev.

Spomenuli ste odluku o gradnji kao problematičniju od same gradnje. Arhitekt Šosterič smatra da ga mediji, pa i naš, previše napadaju, pa nije želio na okrugli stol. Dopredsjednik žirija bio je arhitekt Ivan Crnković. No arhitekt Crnković naprosto se nije pojavio na našoj diskusiji niti se javno oglasio po tom pitanju. Imaju li arhitekti odgovornost prema investitoru, u ovom slučaju javnosti. Gospodine Hržiću, gradili ste Cibonu i Eurotower. Jeste li odgovarali na kritike?

Hržić: Da, odgovarao sam na pitanja. No ne postoji nikakva striktna obaveza. On je rekao što misli reći svojom arhitekturom. Nema nikakve koristi od lijepog opisivanja projekta, ne bi mu pomoglo u pokušajima da odgovori na pitanja generalno nervozne javnosti kad god se napravi nešto suvremeno, a pogotovo u povijesnoj jezgri. On je išao na natječaj, rad je odabrao kompetentni žiri. Držao je da ne smije mijenjati što je na natječaju predložio, to je, uostalom, i njegova obaveza.

Randić: Slažem se. Šosterič je napravio projekt, dao ga na natječaj i pobijedio.

Čini mi se da su se do sada o samoj građevini najmanje izjasnili arhitekti. Je li to dobra arhitektura?

Hržić: Po mojem je mišljenju Šosterič dobar arhitekt, rijetko tko bi svladao ovakav program. Mnogo ovisi i o različitim vizurama. Primjerice, kad dolazite iz Frankopanske, od crkve Svetog Vinka, prvo se vidi dio sunca, pa taj štap, i tek je onda kuća u drugom planu, i to izgleda dobro, kao i kad se dolazi iz Masarykove.

Vi se slažete s gospodinom Hržićem?

Mrduljaš: Ne, ja ne mislim da je to dobra arhitektura. Činjenica jest da se Šosterič morao snalaziti u nemogućim uvjetima. Ono s čim ja osobno imam problem na toj kući je da ona ni po čemu ne pripada današnjem vremenu. Ona možda pripada šezdesetima jer su fasadu baštinili od Fabrisa, a ta fasada kolažirana je sa detaljima i materijalima koji pripadaju osamdesetima. Zatim se pojavljuju elementi koji pokušavaju razgovarati sa suvremenim tendencijama poput šarene ovojnice na gornjem dijelu. Ta je kuća nekonzistentna u svojem izrazu, ona je svojevrsni Frankenstein, spoj više elementa u jednom tijelu. Naprosto mora postojati kulturni napor da se tako značajna zgrada upiše i u prostor i kontekst vremena.

Randić: Riječ je o arhitekturi koja ima osobnost. Ona možda nije “my cup of tea”, no čovjek kad se bavi ovim poslom mora prihvatiti da drugi rade i razmišljaju drugačije. Meni je po senzibilitetu bliži drugonagrađeni Franićev rad, no respektiram Šosteričev napor. Mislim da je dobro da zgrada ne nastoji biti previše neutralna i prefunkcionalna, pa čak i da ima te skulpturalne elemente ispred ulaza.

Gledajući pomalo romansirano, Fabrisa je taj projekt dotukao, javnost ga je napadala, on je bio u depresiji zbog svega.

Randić: Treba Fabrisa smjestiti u vrijeme. Ibler je tu zamislio neboder, pa je bio napadan, neku su drugi arhitekti predlagali rušenje čitavih blokova, kao što je pokazano u knjizi o povijesti ove zgrade (Z. Jurić, A. Vukadin, op. a.). Fabris je u tom kontekstu bio decentan, no kasnije je tretiran kao da je u taj prostor ušao grubo i narušio odnose.

Hržić: Baš zato što je nepravedno napadan, još uvijek je u projektantskoj misli simbol za obranu moderne. Mene veseli gledati ovu zgradu jer se sjećam Fabrisa direktno, kad prolazim pokraj nje.Mrduljaš: Ne štitimo arhitekta tako da ćemo ostaviti ostatke njegove fasade. Vi se, profesore, sjećate izvornog Fabrisa i onda vam je drago što je to sjećanje sačuvano, no sljedeće generacije će vidjeti arhitekturu kakva je, bez povijesnog slijeda. Tu je dominantan moment nostalgije. Prisjećamo se polemike oko Fabrisa, principi moderne štitili su se upravo na ovom djelu, bila je to prva fronta obrane. No ta je bitka dovršena, otvaraju se neke druge fronte. A postoje puno bolje Fabrisove zgrade koje bi trebalo zaštititi.

Spominjete i nadogradnju, dugine boje iznad fasade, koje i više nisu baš dugine. Sam arhitekt jednom je rekao da je nadogradnja u boji tu kako bi ‘neutralizirala veliki volumen’. Vidite li je i vi tako?

Randić: Baš i ne, po meni se baš ovim elementom fasada ističe od okolnih.

Mrduljaš: To je neka crvena, bordo boja. Arhitekt ima argument da je to trag sunca koje prelazi preko krovova.

Hržić: Gledajući s Gornjeg grada, ovaj se dio dobro uklopio u vizuru.

Mrduljaš: Ali, to je nezgrapni volumen koji se nepotrebno ističe u silueti grada.

Hržić: Ja vidim samostalnu opnu koju je arhitekt želio napraviti.

Je li kugla imitacija Kožarića? Ili je čitava instalacija ispred Akademije asocijacija na vrlo sličan rad Luigija Mainolfija, iz devedesetih godina?

Mrduljaš: Mislim da su sve intervencije ispred te zgrade suvišne. Na početku je interpretacija bila da se okvir referira na Picelja pa da je to EXAT’51, kugla je posveta konceptualnoj hrvatskoj sceni, šiljak su onda Nove tendencije, iako ne vidim kakve bi to veze moglo imati. Neki su elementi viška, nisu arhitektura, niti autentična skulptura, niti urbani dizajn.

Hržić: Iz nekih pozicija mi izgleda kao stilizirana nota, ima u stvari puno intepretacija. Po Jencksu, što je više tumačenja, kuća je bolja.

Mrduljaš: No da li ispred banke trebate staviti vreću sa zlatnicima pa da kažete: evo, to je banka?

Hržić: Šosterič je želio Kožarića, i on ga je odbio. Skulptura je po mojem mišljenju, inače, na nemogućem mjestu u Bogovićevoj, među svim tim štekatima.

Kožarić je najavio i tužbu. Je li to kopija?

Hržić: Odgovor se ne da objektivizirati. Forma kugle ne postoji samo kod Kožarića, no u genezi je bila zamišljena tako pa se povezuje, naravno, s radom tog umjetnika.

Randić: To je delikatno pitanje. Kao kad najbolja prijateljica da sinu isto ime. Ne možeš dokazati, a nezgodno je, pa ne znaš da li se više družiti ili ne. Nije prikladno da se nečije djelo koristi bez autorove suglasnosti.

Mrduljaš: Treba poštovati volju umjetnika koji je naš najveći živući kipar. Kad smo već kod javnog prostora, primijetio sam da se nastavilo s redizajnom plohe trga, i prema MUO, a da se nije prethodno razgovaralo kako trg kao cjelinu riješiti u urbanističko-parkirnom smislu. Trg treba prostudirati, a ne ga malo po malo osvajati kamenom.

Hržić: Studente učimo da treba sagledati cjelinu, racionalizirati je u okolnostima koje postoje. Kad se to napravi, doći će i pravi odgovor. Današnji GUP, naravno, vrvi glupostima, no jedna od najvećih je da u centru grada ne smiješ imati garažu. No moram rećida sam prolazeći pokraj Akademije vidio kako djeca koja tamo idu u Školu primijenjenih umjenosti sjede na kockama ispred Akademije; taj će dio zaživjeti.

Randić: Vi ste, ranije, spomenuli uloženi novac. Smatram da je taj moment rijedak i drag, da prostor dobiju talentirani ljudi koji su do sada imali loše uvjete rada.

Mrduljaš: Na nekoj drugoj parceli, s racionalnijim programom, možda bi koštalo 100 milijuna, pa dolazimo do etičkog problema: je li ostalih sto milijuna trebalo uložiti u dodatni program ili u edukaciju?

Randić: Racionalnost nije naša jača strana, sjetimo se rukometnih dvorana.

Je li deset godina puno, koliko je trajalo od najtečaja do dovršenja zgrade?

Hržić: Ne, to je uobičajeno. NSK se, primjerice, gradio od 1978. do 1995. Koliko mi je poznato, dugo se gradila i Koncertna dvorana.

Marijan Hržić autor je nekih od najistaknutijih repera u Zagrebu, kao što su Cibonin toranj (s Pitešom i Šerbetićem), Krematorija na Mirogoju (s Krznarićem i Manceom), NSK (s Krznarićem, Manceom i Neidhardtom), također i Eurotowera, te Elektroničkog fakulteta. U svojim se teorijskim proučavanjima intenzivno bavi urbanizmom. Dobitnik je niza nagrada za svoju arhitekturu, uključujući i onu Vladimir Nazor i Viktor Kovačić.

Saša Randić, riječki arhitekt, u dva je mandata bio predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata. Autor je mnogih nagrađivanih realizacija, među kojima se ističu Osnovna škola Fran Krsto Frankopan na Krku (s Turatom) te Pastoralni centar u Rijeci (s Turatom). Bio je naš predstavnik i na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Intenzivno se bavi teorijom arhitekture, a bio je i urednik „ČIP-a“.

Maroje Mrduljaš, teoretičar arhitekture, kritičar arhitekture, autor više knjiga objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu. Urednik je u časopisu „Oris“, gdje je piše opsežne analize suvremene hrvatske arhitekture, ali je i autor mnogih intervjua s nekima od najvažnijih svjetskih arhitekata.. Zajedno s još nekoliko kolega (Polak, Mimica, Rusan…), sumirao je stanje u arhitekturi s početka 21. stoljeća u knjizi „Suvremena hrvatska arhitektura – Testiranje stvarnosti“. Bavi se i teorijom dizajna.

Zgrada Muzičke akademije u Zagrebu: Kulturni skandal ili trijumf modernog urbanizma?

Leave a Reply