vijesti.me

Sve dok DJR bude istrajavala na naopakoj praksi – koja se svodi na anonimna idejna rješenja, te raspisivanje tendera za izradu tehničke dokumentacije po sistemu: posao ide onome ko ponudi najnižu cijenu – sigurno nećemo imati hvale vrijednu arhitekturu iza koje stoji država u funkciji investitora. Imaćemo metre: kubne, kvadratne i dužne – ali ne i arhitekturu

Znamo ko je projektovao piramide, ali ne i sportsku salu Univerziteta CGSportski i kulturni centar UCG u Podgorici, pogled u pravcu juga

Niko kao ja/ Nigde niko kao ja/ I niko i nikad i niko – ja!
Šarlo akrobata, “Niko kao ja”, Paket aranžnam (Jugoton, 1980.) 

Znamo da je piramidu faraona Kufua (Grci bi rekli Keopsovu piramidu) podigao čestiti Hemiunu prije nekih četiri i po milenijuma. Znamo i da je Partenon (centralni hram na Akropolju, poviše Atine) podignut u slavu Atine Partenos (mi bismo rekli Atine Partenone – ili Atine Djevice) – i da su ga gradili Iktin i Kalikrat prije nešto manje od dva i po milenijuma. Znamo i da su Aja Sofiju – ili Svetu Sofiju – Crkvu svete mudrosti u Konstantinopolju (ili Carigradu – današnjem Istanbulu) – podigli Antemije iz Trala i Isidor iz Mileta 537. godine. Znamo i da je crkvu Hrista Pantokratora (Hrista Svedržitelja) u Dečanima podigao fra Vito iz Kotora 1335. godine. Znamo i da je Tadž Mahal podigao Ustad Ahmad Lahauri 1653. godine.

Sve  to znamo – ali ko je autor projekta Sportske dvorane Univerziteta Crne Gore, odnosno Sportskog i kulturnog centra UCG u Podgorici – ipak ne znamo.

Uvijek su se, kroz istoriju, uz najreprezentativnije građevine pominjali i njihovi graditelji. Taj lijepi običaj je definitivno dobio na značaju u doba renesanse – od početka XV vijeka pa nadalje – kada se javlja čitava plejada graditelja-arhitekata, među kojima je prvi bio, u svakom pogledu – Filipo Bruneleski. Čak i danas, kada na složenim i iznimno zahtjevnim projektima rade na stotine arhitekata i inžinjera svih mogućih struka – zna se kome pripada prvenstvo i čije se ime vezuje za realizovani projekat.

Hoću da kažem da se čak i u kontekstu priče o građevinskim poduhvatima kolosalnih razmjera – poput izgradnje novog aerodroma u Istanbulu – o kojem se često govori u posljednje vrijeme i koji bi, bože zdravlja, trebalo da bude najveći u Evropi – autorstvo ne dovodi u pitanje – mada autorstvo u posljednje vrijeme sve češće preuzimaju velike arhitektonske firme. Na projektovanju novog aerodroma u Istanbulu su angažovane tri firme: Nordic – Office of Architecture, Grimshaw Architects i Haptic Architects – s tim da su Nordic – Office of Architecture autori idejnog rješenja prve faze koja bi trebalo da bude operativna do kraja 2018. godine.

Sve se zna, u principu – ali kada loptu prebacimo u teren naše male, ali časne i poštene Države CG – pravila igre odjednom ne važe – ili postaju nedokučiva, u najboljem slučaju.

Duško Bjelica, predsjednik Upravnog odbora UCG – izašao je u javnost početkom 2013. godine – nekih 10 mjeseci prije nego što je počela izgradnja Sportske dvorane UCG – sa informacijom da su predstavnici Direkcije javnih radova, Ministarstva prosvjete i sporta, Studentskog parlamenta UCG i UCG – izradili idejno arhitektonsko rješenje tog objekta – te da je “obrađivač Glavnog projekta” firma Ing-invest d.o.o. iz Danilovgrada (iskopao sam na Internetu nekakav dokument – iza kojega stoji DJR – gdje stoji da je za taj posao izdvojena suma od 65.000 eura)

Van pameti bi bilo da sad krenem da prekopavam po Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata – i to po verziji koja je važila početkom 2013. godine – i da tražim član Zakona koji dozvoljava veseloj družini, sastavljenoj od predstavnika pomenutih institucija, da se bavi izradom idejnih rješenja – i to za javne objekte, treba naglasiti. Suludo bi bilo, takođe, dovoditi u pitanje osposobljenost kadra iz DJR da odgovori na profesionalne izazove. Ali zaključak koji se sam po sebi nameće bi ipak bio: ekipa iz DJR ne priznaje ništa što se ne može svesti na metar – kubni, kvadratni i dužni.

Problem je zapravo u rezultatu – Sportski i kulturni centar UCG, kao arhitektonsko ostvarenje, nije vrijedan pomena – a morao bi biti – i to barem iz dva razloga.

Prvi razlog bi bio u činjenici da je svaki graditeljski poduhvat iza kojega stoji DJR, odnosno Država CG – prilika da se ispjeva divna rodoljubna pjesmica u slavu otadžbine – što se nijedanput nije desilo u ovih 12 i kusur godina koliko pratim dešavanja na CG arhitektonskoj sceni.

Drugi razlog bi bio u činjenici da je svaki graditeljski poduhvat iza kojega stoji DJR, odnosno Država CG – prilika da se raspiše otvoreni arhitektonski konkurs – i da se svakome, ko smatra da je sposoban, pruži šansa da odgovori na tzv. konkursni zadatak. Bilo je nekoliko konkursa u organizaciji DJR u ovih 12 i kusur godina – treba priznati – ali nijedan od tih konkursa nije bio vrijedan pomena.

Ako znamo koliko naš politički establišment cijeni međunarodne uspjehe koje CG postiže na međunarodnom planu – ako znamo kolika je glad za međunarodnim priznanjima – onda nije jasno zašto ne krenemo, na primjer, stopama Hrvatske. Padaju mi na pamet, u ovom trenutku, dva sportska objekta u Hrvatskoj ovjenčana međunarodnom slavom – jedan je Sportska dvorana u mjestu Bale, u Istri, iza koje stoje 3LHD – Studio za arhitekturu i urbanizam – a druga je Gimnazija sa velikom sportskom dvoranom javne namjene u Koprivnici iza koje stoji Studio UP – Lea Pelivan i Toma Plejić. Gimnazija u Koprivnici je rezultat pobjede na arhitektonskom konkursu – i upravo je ta pobjeda omogućila tandemu Pelivan – Plejić, koji tada nije imao nikakve reference, da postavi Studio UP na noge.

Dakle, zašto konačno i mi ne usvojimo provjereni evropski model koji garantuje najbolje rezultate: za svaki javni objekat i za sve objekte na osjetljivim lokacijama – koji su po samoj prirodi stvari od javnog značaja – strukovna organizacija arhitekata raspisuje otvoreni arhitektonski konkurs – s tim da pobjeda na konkursu garantuje ekskluzivno pravo na sklapanje ugovora o izradi tehničke dokumentacije – i nadzor, naravno.

Ne želim ni da razmišljam o tome koliko bi takva praksa uticala na oživljavanje jedva žive CG arhitektonske scene. Pomenuo bih, uzgred, da su reference od suštinskog značaja u tzv. tržišnoj utakmici – a upravo su konkursi bogom dana šansa za sticanje referenci. Takođe, konkursi su jedinstvena šansa za mlade arhitektice i arhitekte – koji su tek izašli sa fakulteta – da pokažu što su naučili u školi.

Ako se mladima – na kojima svijet ostaje – ukine ta šansa – onda su konstatacije koje je Radmila Vojvodić, rektorka UCG, iznijela pretprošlog petka na forumu “Reforma modela studiranja – podizanje kvaliteta znanja, usklađivanje sa izvornim bolonjskim modelom studiranja na evropskom prostoru visokog obrazovanja (3+2+3) i prepoznavanje novog modela studiranja na crnogorskom tržistu rada” – sasvim na mjestu.

“Konstatujemo da je diploma i stepen bečelor koji danas imamo”, kaže rektorka, “zaista neprepoznatljiv na tržištu – neprepoznatljiv i po pitanju ishoda učenja – da je stepen magistarskih današnjih i doktorskih studija takođe jedan neprepoznatljiv stepen studija”.

Sve dok DJR bude istrajavala na naopakoj praksi – koja se svodi na anonimna idejna rješenja, te raspisivanje tendera za izradu tehničke dokumentacije po sistemu: posao ide onome ko ponudi najnižu cijenu – sigurno nećemo imati hvale vrijednu arhitekturu iza koje stoji država u funkciji investitora. Imaćemo metre: kubne, kvadratne i dužne – ali ne i arhitekturu.

I sve dok DJR ne počne da raspisuje konkurse – diplome mladih arhitektica i mladih arhitekata biće “neprepoznatljive” na tržištu.

AUTOR: Borislav Vukićević

Znamo ko je projektovao piramide, ali ne i sportsku salu Univerziteta CG

Leave a Reply